Ne, nemoj se smijati. Voljeti se može muž, žena, prijatelj, prijateljica, susjed. Čudni svat. Neki prolaznik koji ti se nasmiješi tijekom tvojeg najgoreg dana. Barem misliš da ti je najgori. I ja sam se nedavno zaljubila. U moju šalicu za kavu…
Prste k sebi. Nemoj niti o njoj razmišljati. Kada je vidiš izdaleka zažmiri i ne otvaraj oči sve dok ti ne bude daleko. Tako bi bilo najbolje. Ona je moja već mjesec dana. Bila je to ljubav, na prvu kavu. Kada tek dođeš na posao i oči ti se sklapaju. Kava! Kava! Samo to! Stajala je odbačena, u kutu.
– Još nitko nije bacio ovu šalicu za kavu! – netko reče
– I neće! Sada je moja! – viknem ja i osjetim silnu sreću
Bez ručke. Bez boje. Samo mala trešnja, bolje rečeno njezin dio nazirao se bojažljivo. Koga briga za ljepotu?!
– Maknite sa stola ovo ruglo od šalice! – vikne iznenada moj šef
Tebi, moja šalice, jučer sam rekla sve. O čemu sanjam. Kako se osjećam, u jutro rano, ispijajući najfiniju kavu do sada. A ti si me slušala bez riječi. I bila si topla. I nježna. I osjećajna. A ja sam gorko zaplakala. I poslije sam se nečemu od srca nasmijala. A ti si jedina bila tu kraj mene. Da me saslušaš. Da me spasiš. Da ne poludim od ovoga i onoga svijeta…
– Pogledaj. Luda je. Grli šalicu za kavu. Ljubi je. Šef joj otima šalicu, a ona je ne da!
Eh, a što je dalje bilo kada sam se probudila?!
Da se nije širio miris kave cijelom kuhinjom, tko zna? Možda bih još malo sanjala?!
Povezano: Punica na tajnom zadatku