Od djece u srednjoj školi se očekuje ozbiljnost u obavljanju svojih obaveza, prvenstveno jer su kognitivno i emocionalno puno zrelija od djece u osnovnoj školi. Iz osobnog iskustva mogu reći da je situacija prilično jednostavna dok su djeca u razrednoj nastavi, jer imaju mogućnost pisati zadaću u produženom boravku, gdje većinu zadaće odrade s učiteljicom iz boravka. Tada je na roditeljima samo da povremeno „bace oko“ na ono što se radi i da budu u tijeku s gradivom. Druga strana medalje su djeca koja nisu u produženom boravku i dođu kući nakon škole. Problem ove druge varijante je što djeca budu sama doma dok se roditelji ne vrate s posla. Onda roditelji i djeca trebaju u kratkom vremenu balansirati između kuhanja ručka, pisanja zadaće, sviranja gitare i blok sata španjolskog jezika.
Dok su djeca nekadašnje „ključić oko vrata“ generacije bila prilagodljivija i možda uspješnija u ispunjavanju svojih obaveza do povratka roditelja, budimo iskreni, današnja djeca imaju previše distraktora. Čim dođu kući pale televizor da ne budu „sama“. Imaju smartphone, plejku i ostala čuda moderne tehnologije koja okupiraju njihovo slobodno vrijeme. Daleko od toga da se djeca ne trebaju odmoriti od škole prije nego krenu s pisanjem zadaće i učenjem, no upitno je koliko se sama djeca mogu vremenski ograničiti.
Djeca teško hvataju korak s obvezama koje im se samo gomilaju
Domaće zadaće su općenito korisne jer se njima ponavlja i uvježbava ono što se učilo u školi. Dijete uči samostalno pronaći podatke iz udžbenika i izvući ono najvažnije. Situacija se pomalo komplicira kada djeca prestaju ići u produženi boravak i kreću s predmetnom nastavom. To je prilično velik skok za djecu. Iz sistema jedne učiteljice, koja ih je jako dobro upoznala i bila im je „prijelazni objekt“ za lakšu prilagodbu nakon odlaska iz vrtića, sada dolaze u sistem gdje svaki predmet ima svog profesora i teže je uspostaviti tako prisan odnos na kakav su djeca možda navikla. U pogledu pisanja zadaća i općenito snalaženja s udžbenicima, djeca bi već trebala znati kako učiti. No, u praksi se pokazuje da djeca teško hvataju korak s obvezama koje im se samo gomilaju.
U boravku su imali isplanirano vrijeme za pisanje zadaće. Sada odgovornost za kreiranje vremena pada na djecu koja često odgađaju neodgodivo dok ne bude prekasno. Djeci bi svakako trebalo ostati slobodnog vremena za igru te izvanškolske aktivnosti. No, domaća zadaća je njihova prva obveza koliko god im ta pomisao bila odbojna nakon nekad i 7 sati provedenih u školi. Na taj način djeca uče da odgovornost leži na njima samima – da su odgovorni za vlastite postupke. Tu roditelji često postanu svjesni da dijete zna na sat, no ne zna raspolagati vremenom.
„Okus“ stvarnog života
Pitajte dijete koliko mu treba da se ujutro ustane, umije, opere zube i obuče se. Neka vas odgovor ne iznenadi. Oni znaju na sat, no kada ih pitate da vam kažu što sve mogu napraviti u pet minuta, šokiraju vas odgovorima. Svaki roditelj bi trebao biti svjestan da je pisanje zadaće veliki dio „općeg znanja“ koje dijete u školi usvaja i koje treba na pismenim i usmenim ispitima pokazati. Ovo su općenito temelji za rad, odgovornost i samostalnost. Dijete mora naučiti samostalno prihvaćati obaveze. No, također mora znati da može računati na roditelje i njihovu pomoć. Ne da ispunjavaju obaveze umjesto njega, već da budu podrška.
Roditelji su ti koji će najbolje procijeniti treba li dijete ići na sto i jednu aktivnost, a zatim umorno u 10 navečer čitati lektiru i pisati zadaću. Ili je prihvatljivo da ima jednu sportsku aktivnost i glazbenu školu. Smatram da je sve više od dvije izvanškolske aktivnosti previše za dijete, koliko god ono u svemu bilo dobro i uspješno. Najdragocjeniji dio procesa učenja je rad na razumijevanju gradiva te odvajanju bitnog od manje bitnog. Tu roditelj može biti od velike pomoći djetetu. Da svojim savjetom, mudrošću i životnim iskustvom dijete ohrabri i usmjeri na pravi put. Tu se postavlja pitanje – ako roditelji rade po cijele dane, tko tu uskače u pomoć? Djedovi, bake, tete, ljudi koji pružaju instrukcije i slično. Svi su oni odreda vjerojatno dobri i pomoći će djetetu u školskim obvezama, no roditeljska uloga je pružiti im „okus“ stvarnog života.
Svaki pravi uspjeh ima trud iza sebe
Pisanje domaćih zadaća može biti i uzrok sukoba između roditelja i djece jer djeca na pisanje domaće zadaće gledaju kao na gubitak vremena. Svaka napisana zadaća ima svoje mjesto u lancu uspjeha. To je nešto što djeca ponekad ne vide, a treba ih osvijestiti. Svaki pravi uspjeh ima trud iza sebe. Uloženi napor. Odvojeno vrijeme. Svi se sjećamo svojih školskih dana kada bi oni što uvijek osvajaju petice rekli da nisu puno učili, nego im se vjerojatno posrećilo i što god. Ne znam otkad je to rad i uloženi napor prestao biti dobar argument za izvrsne ocjene? Da, puno sam učio, trudio sam se i osvojio 5. Zašto je to u ušima djece manje vrijedna petica od one koju je netko dobio na „sreću“? Pokazujemo li djeci time da je bitnije da ti se u životu posreći, nego da budeš vrijedan, uporan i radišan?
Povezano: Ako vješto razgovarate s djecom, možete im pomoći u izgradnji budućih snova
Ponekad roditelj iz ljubavi prema djetetu čini gluposti
Sjećam se jedne majke koja mi je došla u vrtiću na razgovor. Tema je bila ponašanje djeteta. Čim je sjela, gospođa je „otvorila dušu“. Krenula je s tim da će „puknuti“ ako bude i s drugim djetetom (predškolarac) morala sjediti za stolom i sve prolaziti još jednom. Pitao sam je tada da mi kaže što se zapravo događa, nisam ni slutio u čemu je pravi problem.
Problem je bio taj što je gospođa sa starijim sinom (sedmi razred) prolazila kompletno sve predmete. Pisala je s njim svaku zadaću, čitala mu gradivo na glas kada je trebalo učiti, čitala mu lektiru i sve ostalo. Pitao sam je da mi kaže koliko joj vremena oduzima sve to dnevno, na što je ona rekla da osam sati radi na poslu, dođe kući, skuha ručak i onda više od dva sata radi sa starijim sinom sve što treba za školu. Nakon svega, nije bilo ni čudo što je gospođa bila s obje noge u burn out-u.
Ponekad roditelj iz ljubavi prema djetetu čini takve gluposti da se na kraju i sam sebi čudi kako si je to dopustio. Sjetite se da dijete puno više usvaja gledajući roditelje, nego slušajući ih. Dijete gleda vas i uči što raditi i na koji način, kako se ponašati, kako se nositi sa stresom. Budite vi roditelj koji brine o sebi, o svojim obvezama, koji je dosljedan i svojim primjerom pokazuje da se trud i rad isplate. Jer isplate se uvijek, no ponekad treba pričekati da se „uberu plodovi“. Kada razgovarate o školi i školskim obvezama, ne izgubite iz vida da škola nije najvažniji dio života. Škola života je puno bitnija jer će ona djeci pomoći da se bolje nose sa životnim izazovima.
No, početak svega je u odnosu roditelj – dijete
U dobrom odnosu. U toj sigurnosti koju dijete prima i u emocionalnoj stabilnosti. Nakon toga ide osiguravanje ostalih uvjeta potrebnih za sve školske izazove.
“Možda nisam u stanju dati djeci sve što žele, ali dajem im ono što im treba, a to je ljubav, vrijeme i pozornost. Te stvari se ne mogu kupiti.” (Nishan Panwar)
Matej Čuljak
Vaš psiholog i psihoterapeut
Povezano: Epidemija popustljivog odgoja šteti i djeci i roditeljima