Prema statistikama, i do 13 posto svjetske populacije ima dijagnosticiran neki oblik poremećaja ličnosti. Osobno mislim da je ta brojka puno veća jer većina prolazi ispod radara i nedijagnosticirana čitav život. Poput trostrukog ubojice Nermina Sulejmanovića koji, pretpostavljam, nikada i nije dobio nikakvu dijagnozu poremećaja ličnosti. Inače, poremećaj ličnosti ne smije se izjednačavati s duševnim bolestima. Poremećaj ličnosti predstavlja maladaptivno funkcioniranje koje je posljedica trajnijih struktura u ponašanju nego što je to slučaj s duševnim bolestima. Međutim, treba reći da je velik broj duševnih oboljenja koji se javlja zajedno s poremećajima ličnosti.
Kako se manifestira disfunkcionalnost u osoba s poremećajem osobnosti?
OSOBNOST predstavlja način kako osoba razmišlja, njezina osjećanja i ponašanja. Svatko ima svoju osobnost koja čini osobu različitom od drugih ljudi. Također, na temelju nečije osobnosti drugi stječu svoj osobni dojam o nekoj osobi. Naša se osobnost obično ne mijenja tijekom vremena.
Poremećaj ličnosti predstavlja dugotrajni obrazac razmišljanja, emocija i ponašanja koji je nefleksibilan, ekstreman i kao rezultat svega disfunkcionalan. Kao takav, bolesnoj osobi uzrokuje bol i otežava svakodnevnu funkcionalnost.
Tri su ključna patološka znaka poremećaja osobnosti – u odnosu na zdravu osobnost:
- nedostatak emocionalne stabilnosti i rezistencije u stresnim situacijama
- rigidnost i nefleksibilnost u svakodnevnom ponašanju
- stalno ponavljanje neadekvatnih obrazaca psihičkog funkcioniranja.
Ovakvi maladaptivni obrasci manifestiraju se na područjima:
- KOGNICIJE kroz neodgovarajuće promišljanje o sebi, drugima i okolini, a može dovesti do pojave različitih ideja i pogrešnih zaključaka;
- Specifičnog EMOCIONALNOG REAGIRANJA koje se ovisno o vrsti poremećaja osobnosti može kretati od – potpunog odsustva emocija (paranoidni, narcisoidni), sve do intenzivnog i nekontroliranog (granični poremećaj ličnosti) koje je neprimjereno i adekvatno nekoj situaciji;
- DRUŠTVENIH ODNOSA koje također varira od bilo kakve želje za kontaktom s ljudima iz svog okružja (paranoidni, shizoidni) pa sve do ekstremne vezanosti za druge (granični, zavisni);
- Kontrola IMPULSA koja je najčešće narušena uslijed niske ili praktično nepostojeće tolerancije na stres i frustracije.
Ja sam OK! On je kriv!
Glavni problem leži u tome što je osobama s poremećenom strukturom ličnosti jako teško, da ne kažem nemoguće, promijeniti svoje ponašanje ili se prilagoditi različitim okolnostima ili situacijama zbog vrlo niske tolerancije na stres i frustracije. Većina njih naprosto ne uviđa i ne shvaća da imaju problem. Njima su krivi uvijek drugi ljudi, okolnosti, događaji i svijet. To je zato što osobe s poremećajem osobnosti uglavnom nemaju subjektivnih tegoba čije bi porijeklo vidjeli u sebi samima. Najveći broj njih dugo i uglavnom dosta ”dobro” funkcioniraju u svom okružju, a psihijatrijsku pomoć traže baš ako ”zagusti”, tj. u periodima dekompenzacije ili pojave komplikacija – kada netko sa strane mora intervenirati.
Kako prepoznati osobe s poremećajem ličnosti?
Ova vrsta mentalnih poremećaja nastaje u interakciji genetskih, bioloških, organskih (ozljede glave) i psihosocijalnih faktora (obitelj i okružje u kojoj osoba odrasta). Ipak, najveća je prevalencija psihosocijalnih faktora. Kada su uzroci u pitanju, brojna su istraživanja pokazala da oboljele osobe imaju visoku učestalost ranih nepovoljnih životnih okolnosti, kao što su emocionalno, tjelesno i naročito seksualno zlostavljanje, zanemarivanje, neadekvatno roditeljstvo, gubitak roditelja i sl.
Znakovi koji ukazuju da osoba možda ima poremećaj osobnosti:
- Impulzivno PONAŠANJE: Mogu se upustiti u nepromišljeno ili impulzivno ponašanje, kao što je zlouporaba droga, pornografija, kockanje ili nesiguran seks.
- Iskrivljena SLIKA O SEBI: Imaju iskrivljenu sliku o sebi ili snažan osjećaj prava, što dovodi do ponašanja koje je sebično, manipulativno ili izrabljivačko.
- Nedostatak EMPATIJE: Imaju poteškoća u razumijevanju i povezivanju s osjećajima drugih.
- Intenzivne PROMJENE RASPOLOŽENJA: Ekstremne promjene raspoloženja, poput čestih izljeva bijesa ili depresije, česte su kod osoba s poremećajima osobnosti.
- Poteškoće u reguliranju EMOCIJA: Bore se s reguliranjem svojih emocija, što dovodi do ispada, samoozljeđivanja ili suicidalnih tendencija.
- Poteškoće u ODNOSIMA: Bore se za izgradnju i održavanje zdravih odnosa zbog svoje emocionalne nestabilnosti, nesposobnosti suosjećanja s drugima i negativnih obrazaca ponašanja.
- Poteškoće PRILAGOĐAVANJA NOVIM SITUACIJAMA: Mogu se boriti s promjenama i može im biti izazov prilagoditi se novim situacijama ili društvenim normama.
Povezano: O psihopatima i kako je njima zapravo dobro u životu
Pomoć uglavnom traže osobe koje su u blizini oboljelih
Prema američkoj klasifikaciji mentalnih bolesti i poremećaja, poremećaji ličnosti dijele se u tri tzv. klastera pri čemu su grupirani tako da imaju neke zajedničke deskriptivne sličnosti. Nekako najčešće spominjani i analizirani poremećaj je narcisoidni iako pored njega postoje i mnogi drugi poput graničnog, opsesivno kompulzivnog poremećaja ličnosti, histrionskog, antisocijalnog, paranoidnog, ovisnog itd. Dijagnozu postavlja isključivo liječnik psihijatar.
Svi se ti mentalni poremećaji tretiraju psihofarmacima u situacijama komplikacije/dekompenzacije, dok psihoterapija daje vrlo male ili nikakve rezultate. Zašto? Zato što je glavni problem u psihoterapiji poremećaja ličnosti nemotiviranost osobe da se liječi budući da je s njima ”sve ok”, tj. da je drugima potrebna pomoć, a ne njima. Oni svoje simptome doživljavaju kao specifične osobne i sasvim razumljive osobine, a ne kao simptome bolesti. Stoga je prvi korak u liječenju prihvaćanje te svoje osobne ”posebnosti”. Lijekovi uglavnom i obično djeluju samo na neke simptome bolesti, dok se u procesu psihoterapije fokus stavlja na promjenu usvojenih maladaptivnih obrazaca ponašanja.
Sve u svemu, poremećaj ličnosti svakako predstavlja veliki izazov, ne samo za život oboljele osobe, već i za obitelj i prijatelje.