Sjedimo s dvije šalice tople kave i čašama vode u jednom zagrebačkom dvorištu. ‘’30.9. bit će 19 godina’’, započinje Matea, pa dodaje: ‘’Znaš, ja sam kao supruga Johna odtugovala davno. Kao ljudsko biće koje se jako dugo krivilo što ga nisam mogla spasiti, mislila sam da jesam. Ali sad kako idem na psihoterapiju sam skužila da nisam. Zašto? Ne znam, jer svjesna sam da ga nisam mogla spriječiti u suicidu.“
Bojala sam se kako ćemo početi razgovor, koje ću joj pitanje postaviti prvo. Noć prije razgovora, a nakon što sam zamolila Mateu da pričamo kako je proživjela i preživjela Johnov suicid, nisam spavala. Pretraživala sam internet u nadi da ću naći savjete kako postaviti pitanja ženi čiji je suprug počinio suicid, a koja je k tome još i moja prijateljica. No, Matea je preuzela inicijativu i sama krenula govoriti.
‘’Bila sam ovdje, u Zagrebu, kad je John umro. Moja je mama dobila teški oblik limfoma i ja sam s Jacksonom i Kayom, koji su tada imali 18 i 6 mjeseci, uspjela dva dana ranije doletjeti u Hrvatsku, pozdraviti se s njom i otpratiti je na onaj svijet. Moja najmlađa braća imala su 14 i 19 godina i odmah sam se s Johnom dogovorila da ću, preživjela moja mama ili ne, s djecom nekoliko mjeseci ostati u Hrvatskoj. Ili njegovati mamu ili pomoći tati i dečkima da dođu k sebi. Tata je teško podnio gubitak mame i cijeli je moj fokus bio na mojoj djeci i braći. Samu mamu uopće nisam stigla odtugovati. Čekala sam da se vratim u SAD i da se na Johnovu ramenu rasplačem. Da mi stavi glavu u svoje krilo i mazi me po glavi dok ja plačem za mamom.“
John je imao dijagnozu bipolarnog poremećaja
Cijelu tu 2004. godinu, dok je bila u Hrvatskoj brinući se za oca, braću i svoju djecu, Matea je s Johnom bila svakodnevno u kontaktu. John je imao dijagnozu bipolarnog poremećaja s kojom se teško nosio i kako sama Matea kaže, nikad nije prihvatio svoju dijagnozu.
‘’Svaku večer nakon Johnova posla i nakon što bih ja uspavala djecu u Zagrebu, bili smo na MSN chatu i razgovarali o svemu. Nekoliko puta John mi je rekao kako razmišlja o tome da prestane uzimati lijekove, da bi želio iskoristiti vrijeme dok nas nema da poradi na sebi i da nam dokaže kako mu ne trebaju lijekovi, kako smo mi njegova medicina. John je bio trgovac, no u trgovini u kojoj je radio došlo je do smjene šefova, mobbinga i nešto što tebi i meni ne bi predstavljalo veliki problem, jer bi dale otkaz i otišle… Johnu se to kalemilo. Teško se nosio s dijagnozom i puno puta mi je znao reći kako ima osjećaj da mu je mali neonski znak na čelu koji blinka ‘bipolar, bipolar’, pa zbog toga ne dobiva željeni posao. Desetak dana prije nego je umro od suicida, ponovno se javio svojoj psihijatrici i tražio lijekove, jer je shvatio da ipak ne može bez njih, a kako se Jackson, Kaya i ja uskoro vraćamo u Ameriku, da se mora posložiti i biti odgovoran. Počeo je i tražiti novi posao koji je, kao u nekom filmu, i dobio. Tri dana nakon smrti.“
Dok mi govori o Johnu, Matein je glas čvrst i siguran, ali nježan. Otkriva da je John bio super lik, jako vrijedan, duhovit, odan. Pravi family guy. U njezinu glasu nema optuživanja, zamjeranja, ljutnje. Samo je mirna.
‘’Sat i pol prije Johnove smrti nas smo dvoje razgovarali. O pakiranju, jer je trebao doći po nas u Hrvatsku, pa me ispitivao što da donese dečkima i tati, čega nema u Hrvatskoj. Ja mu još kažem, gle, moraš mi ove godine uloviti nekog jelena, naučila sam raditi super pac za srnetinu. Onak’ normalan razgovor. Love you, love you, see you soon. Sat i pol nakon tog razgovora, John je bio mrtav. Poruka koju je ostavio na sekretarici svojoj mami bila je da ne želi da mi više patimo kroz njegove ups & downs, neka zagrli Jacksona i Kayu i neka kaže tati i meni da nas voli. John nikad nije bio suicidalan. U toj poruci nije rekao da će si nešto napraviti, ali njegov glas… Znaš, ja sam čula tu poruku, to nije bio Johnov glas. To nije bio tata moje djece, to nije bio moj muž, to nije bio sin Johna i Mary Jo, to je bio bipolar. To je bila njegova bolest.“
Matea i John imali su planove za budućnost. Razgovarali su o trećem djetetu, željeli su izgraditi kuću, ona je trebala otvoriti maleni vrtić u kojemu bi uz svoje dvoje djece mogla čuvati još šestero djece. Jedan ju je ispit dijelio od ostvarenja tog cilja. U košmaru koji je nastao nakon Johnove smrti, Matea je bila funkcionalna. Iako najprije nije željela uopće ići na pogreb, jer u svojoj glavi nije mogla prihvatiti da ga više nema, promijenila je karte i riješila sve papire kako bi mogla odletjeti u Ameriku.
“Iako ga nisam uopće htjela vidjeti, prijateljica koja je supruga grkokatoličkog svećenika mi je rekla: ‘Idi, lakše ćeš prihvatiti da ga nema. Imaš pravo tražiti od njegovih roditelja da lijes bude zatvoren, ali idi se pozdraviti s Johnom.’ Otišla sam i dok ga nisam vidjela u lijesu, nisam vjerovala. Bila sam bijesna ko’ pas. Htjela sam ga lupiti, htjela sam mu razbarušiti kosu, jer su mu napravili krivu frizuru, rekla sam mu ‘Budalo glupa, ti ne znaš koliko mi tebe volimo. Zakaj si to napravio?’ Toga se sjećam kao jučer. Imam tolike rupe u sjećanju za druge stvari, ali za te neke sitnice, kao da je bilo jučer.“
Matea mi govori kako mu je Johnu tada svašta rekla, ali na hrvatskom, jer nikako nije željela povrijediti Johnove roditelje i učiniti ih još tužnijima. Iako u ogromnoj tuzi, Johnovi roditelji se niti u jednom trenutku nisu okrenuli protiv Matee, zato što je otišla u Hrvatsku, ostavila njihova sina samog… Potpuno suprotno, oni su se u tim prvim danima nakon Johnove smrti držali zajedno, a to čine i danas, 19 godina kasnije.
Ne postoje grupe potpore
‘’Dok sam još bila u Americi, nakon Johnove smrti, mama Mary mi je rekla kako postoji grupa potpore Suicide Survivors za ljude koji su izgubili voljenu osobu od suicida i pitala me bi li htjela ići s njom. Do trenutka dok se to nije dogodilo nama, nisam znala nikoga tko je počinio suicid, niti obitelji koje su na taj način izgubile nekoga. Za mene su ljudi koji su umirali od suicida bili sebični i luzeri, a njihove su obitelji bile grozne, jer nisu mogle biti potpora. I gle, sad se to dogodilo nama koji smo se voljeli, držali zajedno, koji smo pričali, bili si dobri. Otišla sam s mamom Mary na sastanak i upoznala normalne, dobre, tužne ljude koji su voljeli svoje ljudi, koji su im pomagali, koji jesu ili nisu znali da oni imaju mentalnih problema i koji su si ovdje došli pomoći.“
Koliko joj je samo jedan takav sastanak značio Matea je shvatila kad je nakon njega skupila hrabrosti reći Johnovim roditeljima kako se s djecom želi vratiti u Hrvatsku u kojoj će imati potporu i u kojoj će joj puno lakše biti samohrana majka. S obzirom da je u Americi živjela u malenom gradiću u Ohiu, u Zagrebu je vidjela daleko veće mogućnosti za svoju djecu – mogla ih je upisati u ZKM, muzičku školu, na sportove. Jackson i Kaya bili su prioritet, no u tom je trenutku razmišljala gdje će ona bolje funkcionirati s njima. Johnovi roditelji i tada su joj, kao i danas, bili potpora.
“Jako sam sebe krivila…”
Vraćamo se na početak razgovora i na osjećaj krivnje, ali i srama, koji je često prisutan kod ljudi kojima je netko blizak počinio suicid. Čini mi se kako se o suicidu ne govori baš zbog tih osjećaja koji se bude u preživjelima.
‘’Jako sam sebe krivila, no mene nije bilo sram. Mog tatu je. On je govorio kako je John poginuo u prometnoj nesreći. Birala sam i danas biram kome ću reći kako je John umro, no otkako sam u udruzi Linija života puno sam otvorenija. Mislim da neki ljudi ne trebaju znati kako je John umro ne zbog toga što se sramim, nego da njega ne bi optuživali, jer to ne želim. Sebe sam dugo i jako krivila. Osjećala sam se krivom jer sam predugo ostala u Hrvatskoj, jer sam bila s tatom i braćom umjesto sa svojim mužem. Osjećala sam se krivom što ništa nisam čula u našem zadnjem razgovoru, pitala se zašto mi ništa nije rekao. Ali John nikad nije pričao o suicidu, nikad nije bio suicidalan. Jesam li ja to mogla spriječiti, to ne može znati nitko. Najlakše je biti general poslije bitke. Mi ljudi mislimo da smo tako silno moćni. Još uvijek tugujemo za Johnom, žao nam je, djeca se pitaju bi li živjeli tu ili tamo, jel’ bi se možda rastali… Mi o tome pričamo. To je ŠBBKBB, ali mi o tome razgovaramo. Jer mislim da je to važno da o tome pričamo.“
Razgovor s djecom
Pitam Mateu kad je i kako razgovarala s djecom o tatinoj smrti.
‘’Rekla sam im 2012. godine. Imali su 10 i 9 godina kada smo razgovarali. Točno se sjećam, sjedili smo za ručkom jedan dan poslije škole kad me Jackson pitao ‘Ali dobro mama, od koje bolesti je tata umro?’ Rekla sam da je imao depresiju i da je depresija poput dijabetesa mozga gdje moraš uzimati svoje tri tabletice dnevno da bi bio dobro. Kako sam točno rekla da je tata to sam napravio, ne sjećam se. Jacksonu je bilo važno da smo njegovi roditelji i ja Johna voljeli, podržavali i da nismo od njega odustali. Sjećam se da me to pitao, a Kaya je rekla znači da je uzimao svoje tri tabletice dnevno, on bi još uvijek bio živ? Otada je prošlo dvije, tri godine kad smo pričali o nekome tko je umro od suicida, ja sam spomenula tatu i tu je bilo ono: Čekaj, tata je sam… Shvatili su da je tata sam sebi nešto napravio, ali bili su mali i nisu dalje pitali, a ja sam slušala savjet psihologa i nisam pričala ništa više od onoga što su me pitali. Bila je to čudna situacija gdje sam ga željela braniti, objašnjavati, a vidim da se njima kotačići okreću, da oni to procesuiraju.“
Matea priznaje da se bojala kako će djeca biti ljuta na Johna, na nju, na djeda ili baku. No, danas shvaća da je to bilo glupo, jer su imali 10 i 9 godina i bili su jedni drugima sve. Danas među njima nema zamjeranja, ljutnje ili srama. Ima pitanja i velika međusobna podrška. Suicid koji su preživjeli u svojoj obitelji Mateu, ali i Jacksona i Kayu učinili su ambasadorima mentalnog zdravlja. Prije nešto više od dvije godine Matea se javila udruzi Životna linija koja je osnovana s ciljem pomaganja ljudima koji boluju od depresije.
U Hrvatskoj danas ne postoji grupa potpore ljudima koji su izgubili nekoga od suicida, iako postoji potreba za njom.
Udruga Životna linija
‘’Kod nas su grupe potpore zapravo jako strana stvar, no kako sam sama bila u jednoj od njih i na svojoj koži osjetila koliko to znači, vjerujem da bi mnogo značila mnogima koji su izgubili blisku osobu od suicida. Udruga pruža potporu na način da ako netko tko je izgubio nekog svog od suicida kontaktira Tina, Tin se javi meni, ispriča mi što se dogodilo i pita me mogu li, hoću li i želim li pričati s ljudima. Uvijek pristanem, jer znam koliko je to meni bilo važno. Nadam se da ćemo u idućih godinu dana osigurati i sredstva i stručnjaka i prostor i zaista krenuti s pravom grupom potpore.“
U ovo vrijeme otkako je u udruzi Matea je pričala s dvije djevojke koje su u suicidu izgubile oca i brata, a desetak ljudi se raspitivalo za razgovor, no još nisu bili spremni za njega.
‘’Kako grupa još ne postoji, ako se netko javi udruzi, ja sam tu kao netko tko je to proživio i preživio, kao utjeha, odnosno dokaz da se može, da će biti ok. Kao netko tko će reći da osoba koja je počinila suicid nije bila sebična i zločesta kad je umrla nego je smrt u tom trenutku njima bio kao spas. Danas kad čujem da je netko umro od suicida sam neizmjerno tužna za tu obitelj, na drugačiji način nego kad čujem za bilo koju drugu smrt da se dogodila. Zato što je to toliko zbunjujuće. Zašto, kako, kaj se dogodilo, zašto nam nije rekao… Sve to prolazi obitelji i prijateljima kroz glavu. Trebaju čuti da nisu krivi. Jer ta krivnja je toliko otrovna i nepotrebna. Obitelji se raspadaju nakon takve smrti, ne zato što se ne vole nego zato što se ne znaju nositi s tim. Nemaju koga pitati, nemaju s kim pričati. Sram, krivnja, stigma. Zato se moja djeca i ja jako borimo i kroz udrugu da se makne ta stigma. Idemo pričati o tome. To nije sramota, to je bolest kao svaka druga, ali je gubitak nekoga od suicida puno drugačija od svega ostalog.“
U Hrvatskoj oko 600 suicida godišnje
U Europi je u prošloj godini 46.000 ljudi umrlo od suicida. Grad Varaždin ima 44.000 stanovnika i deseti je grad po broju stanovnika u Hrvatskoj. To znači da je samo u prošloj godini Europa suicidom izgubila stanovništvo jednog hrvatskog grad. Hrvatska u toj tužnoj brojci participira sa 600 suicida, i to je brojka za koju se zna da se radilo o suicidima. Što znači da u Hrvatskoj svaki dan suicid počini najmanje jedna osoba.
Hrvatske institucije tek su počele prepoznavati da se mentalnim zdravljem treba baviti i da ono ne smije biti luksuz.
‘’Stručnjaka ima, ali im institucije nisu baš otvarale vrata. Ne može si svatko izdvojiti 35 do 50 eura tjedno za psihoterapiju. Ne govorim da psihoterapija ne vrijedi te novce, ali živimo u Hrvatskoj i nije u redu da mentalno zdravlje bude luksuz. Kako bi digli svjesnost o tome da se suicid događa svugdje i da o njemu treba govoriti, udruga Životna linija u nedjelju će na zagrebačkom Cvjetnom trgu paliti svijeće na samo za ljude koji su u Hrvatskoj umrli od od suicida, nego i za 46.000 Europljana“, govori Matea.
Pitam Mateu ima li osjećaj da su obitelji koje su nekog izgubile suicidom stigmatizirane.
‘’Da. Društvo ih jako osuđuje, drugačije počinje gledati. U zadnjih 10-ak godina u Europi i svijetu mnogo si mladih homoseksualne orijentacije oduzima život ako ih obitelj ne prihvati. Te obitelji imaju duplu stigmu, jer u nekom trenutku se sazna da je ta mlada osoba bila homoseksualna. Ali, u našem ‘tradicionalnom’ dijelu svijeta, stigma postoji valjda kod svakog suicida. I onda o tome ne pričamo. Baš ak’ te ne pitaju, ne moraš pričati. Neka znaju samo najbliži i sa što manje detalje. Nekad treba reći detalje, imati hrabrosti reći kako i što da se ljudi osvijeste. Zamisli u kakvoj boli moraš biti iznutra, da možeš bez problema, sad je to jako glupo za reći, ali bez problema uzeti uže, pištolj ili se nagutati tableta… Treba nekad pričati o tome, ne zato da bi se punili stupci, ne zbog clickbaitova nego da ljudi shvate da je osoba koja si oduzima život u takvoj boli i očaju da misli da je smrt jedini izlaz. To je osjećaj kad roniš duboko pa jedva čekaš da izađeš van. Tako je to opisao u jednoj priči američki psiholog koji je i sam bio suicidalan. Sve što je on osjećao bilo je teška mutna voda, a smrt je bila ‘bright bubble of air’ koji je on trebao da bi mogao prodisati. U tom trenutku to je takva bol, takvo nerazumijevanje i ne viđenje svijeta. Osoba može biti najvoljenija na svijetu, ali ona to ne osjeća. I za to obitelj nije kriva. Muževi, žene, djeca, roditelji nisu krivi.“
The post Priča o suicidu: Sram, krivnja, stigma… appeared first on She.hr.
The post Priča o suicidu: Sram, krivnja, stigma… appeared first on She.hr.