Čini se kako su skandinavski principi odgoja djece potisnuti u drugi plan – sve više teoretičara i praktičara u području ranog i predškolskog odgoja izdvaja Reggio pristup kao jedan od najboljih za odgajanje sretne, zdrave i uspješne djece!
Mnogi pedagozi smatraju Reggio metodu, nastalu u 20. stoljeću u talijanskoj pokrajini Reggio, ‘praktičnim oživotvorenjem onoga na što bi svako dijete, neovisno o zemlji u kojoj živi ili odgojno-obrazovnoj ustanovi u kojoj se odgaja i obrazuje, trebalo imati pravo: razvoj vlastitih, individualno različitih potencijala, učenje istraživanjem i otkrivanjem, izražavanje na mnogo autentičnih, simboličnih načina, višestruke slobode izbora, iskustvo donošenje odluka o pitanjima koje ga se tiču, uvažavajući odnosi s ostalim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa’ i slično.
Važni su i pismenost i računanje, ali podjednako i ekspresivna umjetnost
Idejni tvorac ovog alternativnog pristupa odgoju djece, Loris Malaguzzi, ovu je teoriju poetski nazvao ‘Stotinu postoji’ – ističući jednakost različitih dječjih jezika koje koriste za izražavanje i dijeljenje svojih teorija i razmišljanja.
Jer djeca razvijaju svoju kreativnost i uče na različite ‘jezike’: kroz igre, glumu, lutkarstvo, plesanje, pjevanje, pa čak i keramičko izražavanje… Time se potiče važnost razvoja svih područja učenja i razumijevanja kod djeteta, a ne samo jezični i logički aspekt. Premda su pismenost i računanje vrlo važni za život, podjednako je važna i ekspresivna umjetnost koja bitno određuje osobnost svakog djeteta – jer dijete komunicira i vizualno, glazbeno, kinetičko, matematičko, znanstveno i na brojne druge načine!
Prostor kao ‘treći odgajatelj’
Djeci trebaju okruženja koja će im pružiti dovoljno mjesta za pojedinu aktivnost ili istraživanje pa mnogi teoretičari Reggio metode prostor nazivaju – trećim odgajateljem! Zato su vrtići koji rade po tom programu uvijek vesela i šarena mjesta puna multi-senzornih materijala koja potiču djecu na istraživanje i samostalno otkrivanje okoline – i nikad ne izgledaju isto ujutro i popodne – jer je djeci dopušteno da sami mijenjaju prostor, pomiču namještaj, kreiraju nova mjesta za igru…
Baš kao i većina alternativnih pedagogija poput Montessorijeve i Waldorfske, i Reggio vrtići prepoznaju dijete kao individualnog nositelja i subjekta koji se formira i uči iz odnosa s drugima, u odnosu na svoju obitelj, kulturni kontekst i povijest. Djetinjstvo i rano obrazovanje u relacijskoj su dimenziji u kojoj odgajatelji i obitelji zajedno (su)djeluju!
Danas je ovo obrazovno iskustvo poznato u svijetu i sve je više država koje ga nastoje uvesti u odgojno-obrazovne centre te u predškolske ustanove, a o primjeru hrvatske prakse piše i autorica Edita Slunjski sa suradnicima u knjizi Što nas uči Reggio? u izdanju izdavačke kuće Element.
Umjesto poslušnosti i nametnutih načina učenja djeca sama istražuju svijet oko sebe
Tješi činjenica da sve više odgajatelja i stručnjaka za predškolski odgoj u Hrvatskoj nastoji raditi prema Reggio pristupu što znači i da se odmiču od (nažalost još uvijek većine onih koji rade po principu) tradicionalnih vrijednosti – poslušnosti i nametnutih načina učenja od strane odgajatelja. Ovdje odgojitelj ima važnu ulogu poticanja stalnog procesa učenja i motiviranja djece ali kroz njihovu samostalnost. A učenje je najbolje u uvjetima slobodne igre – kroz slobodno kretanje, kreativnost i različite druge tehnike za razvijanje samosvijesti – zbog toga je sam proces učenja važniji od konačnog rezultata!
No, za korjenite promjene nisu dovoljna samo ‘brza rješenja’ nego kvalitetan odgojno-obrazovni rad i sustav koji podrazumijeva ‘dobro razumijevanje djece’ – visoku razinu uvažavanja te snažan naglasak na kvaliteti odnosa odraslih i djece.
Više o Reggio metodi i njezinoj primjeni u Hrvatskoj te u regiji pročitajte u knjizi Što nas uči Reggio? autora Edite Slunjski i suradnika, u izdanju izdavačke kuće Element.hr.