Kraj godine sa sobom donosi miris novoga, osjeća se uzbuđenje u zraku i veselje zbog praznika. Kraj nečega, uvijek, istovremeno znači i priliku za početak, za nešto novo, bolje, drugačije. Ja još nisam napisala svoje ciljeve za sljedeću godinu. Još se s njima igram, razmišljam i maštam. Ali znam da njihovo ostvarenje ovisi o meni, a da bi to toga došlo, moram biti u dobroj vezi sama sa sobom i priznati si kojim sam samosabotažama sklona. Jer samosabotaže su ono što stoji na putu za ostvarenje snova. Svi to radimo, dođemo do neke svoje granice i stanemo, samosabotiramo se kako bi ostali tu. Ne radimo to svjesno niti namjerno, ali ako usmjerimo pažnju na prava mjesta, ugledat ćemo što tražimo.
Kada razmišljam o protekloj godini, ovo su samosabotaže koje sam ja radila:
1. Nebavljenje pravim problemima
Pristalica sam Paretovog pravila i njegovu primjenu vidim i ovdje. Fokus treba biti na aktivnostima koje donose 80% rezultata, odnosno ne gasiti požare, već se pobrinuti da ih nema/bude što manje. Često se znam uhvatiti kako multitaskam, planiram što sve moram obaviti dok nešto drugo radim i već u popodnevnim satima budem premorena. To je isprepleteno sa sindromom „očiju koje skaču” – uvijek ima još nešto za obaviti i uvijek bi moglo biti bolje jer je netko drugi to rekao/postavio sliku/video i onda se viđeno koristi protiv sebe. Pravi problemi obično su bolni i lakše je baviti se distrakcijama. No to je siguran put za izgubiti kontakt sa sobom, nagomilati tugu, ogorčenost i osjećaj izgubljenosti.
2. Težnja savršenstvu umjesto napretku
Napredak je mjerljiv i smislen, a savršenstvo je nametnuta maska za zaštitu. Burnout se događa ljudima koji vole svoj posao i daju se maksimalno za njega. Veze propadaju i ljudima koji vole svoje partnere. Brodolomi se događaju i dobrima. Primjera je bezbroj i u teoriji je to sasvim smisleno i jasno. Ali ponekad je teško priznati da se odgovor ne zna, da ne možemo sami i da ne možemo svima uvijek pomoći. Lekcija kojoj se planiram više posvetiti sljedeće godine svakako je bilježenje malih pobjeda umjesto zadržavanje i bavljenje problemima, nesavršenostima te zamijeniti stav „moglo je to i bolje” sa „svaki trud se računa”.
3. Nedonošenje odluka
(Pre)često sam imala stav da su donesene odluke „zapisane u kamenu”, da o njima treba puno promišljati, konzultirati se s drugima i da se ne mogu mijenjati. Ili bar da se ne bi trebale mijenjati. Sve više uviđam koliko mi to otežava život. Donošenje odluke nije nikakav strašan i velik proces. Upravo je suprotno, odluku je lako donijeti, ali je pitanje koliko ćemo joj se obvezati, koliko je ta odluka naša. Izbjegavanje donošenja odluka je tehnika kojom se pokušavamo zaštiti. Najčešće od rizika isprobavanja nečeg novog. Ali život nas neće čekati. Ako sami ne osvijestimo svoje želje i u skladu s njima ne donesemo odluke, stagnirat ćemo. Nedonesene odluke koštaju nas stresa, zbunjenosti i manjka energije. Ništa nije nepromjenjivo, ali je bitno kretati se svojim putem.
4. Davanje emocijama predznak
Više puta sam se uhvatila kako frustraciju doživljavam kao negativnu emociju. Odsada je želim doživljavati kao motivatora. Kao lampicu koja mi osvjetljava put kojim trebam ići, izazove s kojima se trebam suočiti kako bi ih doživljavala kao početak, a ne kao zid koji ograničava.
5. Traženja savjeta i podrške na krivom mjestu
Koliko god nas voljeli i bili tu za nas – prijatelji, partner i obitelj – savjete treba tražiti i od profesionalaca. Navika da se žalimo ili tražimo podršku je duboko ukorijenjena, ali ponekad treba iskoračiti i priznati da nam treba stručna pomoć financijskog savjetnika, psihologa, terapeuta, liječnika… umjesto da se priča ista priča istim ljudima.
6. Nepostavljanje pitanja
Nekad je strah od toga što će drugi reći prevelik, a ponekad strah od odgovora. Tada nastaje klupko problema. Ali jedino što se može izgubiti je iluzija. Samosabotaže.
Povezano: Nijedan problem nije premalen ako vas tišti