Treba li djecu štititi od neuspjeha
Ono o čemu zapravo ne moramo često govoriti je o načinima nošenja s uspjehom, mada bi to bilo zasebna tema. No ono što razlikuje obične ljude od ostalih ljudi je nošenje s neuspjehom, odnosno način gledanja na neuspjeh. Dokle god je neuspjeh u našim očima osobni poraz i ništa više, mi ćemo se neuspjeha bojati toliko jako da će nas neuspjeh često blokirati da u određenim postupcima, koji bi nam u konačnici trebali olakšati život, mi napravimo nešto radikalno drugačije. Ići ćemo utabanom stazom koja nas možda ne usrećuje u tolikoj mjeri, no bit će nam nešto poznato. Nešto što nas neće iznenaditi. Treba li djecu štititi od neuspjeha?
Pet scenarija ponašanja
Zamislimo jednu djevojčicu koja je išla na gimnastičko natjecanje. Curica se već određeni niz godina bavi gimnastikom, ali nikad nije išla na natjecanje. Roditelji su smatrali da je ona iznadprosječna, kao što roditelji danas često misle za svoju djecu. Kad je počelo natjecanje curica je bila fokusirana samo na mjesto na zidu na kojem će staviti svoju medalju.
Ona je sve zadane vježbe odradila jako dobro, ali niti u jednoj vježbi nije uspjela biti najbolja. Natjecanje je završilo i djevojčica je bila žalosna jer nije osvojila medalju. Sada se postavlja pitanje u roditeljskoj glavi što učiniti? Što djevojčici reći? Zamislimo na kratko da smo na mjestu njenih roditelja i da imamo pet ponuđenih scenarija (Dweck, 2018):
- rekli bi djevojčici da mislimo da je bila najbolja
- rekli bi joj da nije pravedno što ona nije dobila medalju
- pokušali bi ju uvjeriti da gimnastika i nije toliko važna
- rekli bi joj da ima prave sposobnosti za gimnastiku i da će sljedeći put sigurno pobijediti
- rekli bi joj da nije zaslužila pobjedu.
Analiza
U današnjem društvu postoji snažno uvjerenje o tome kako podići djetetu samopouzdanje, a može se sažeti u jednoj rečenici: „Zaštiti ga od neuspjeha!“ No postavlja se pitanje je li to dugoročno ili kratkoročno rješenje? Može li dugoročno uzrokovati veću štetu od ove kratkoročne „dobiti“? Treba li djecu štititi od neuspjeha?
1. Mislimo da je bila najbolja
U prvom odgovoru koji smo naveli kada mi roditelji kažemo da je djevojčica bez obzira na rezultat najbolja, mi dijete svjesno lažemo jer ona zapravo nije bila najbolja i mi to znamo i ona to zna i na taj način mi djetetu ne dajemo sugestije za poboljšanje vještina, već rušimo kredibilitet samog natjecanja.
2. Nije pravedno što ona nije dobila medalju
U drugom odgovoru kada kažemo da je nepravedno što nije dobila medalju na natjecanju mi svaljujemo krivicu za njen loš rezultat na druge, dok je pravi problem zapravo u njenoj izvedbi i količini vremena provedenog u vježbanju.
3. Gimnastika i nije toliko važna
Odgovorom broj tri kad smo joj rekli da gimnastika i nije toliko važno mi njoj poručujemo da je u redu ne davati sve od sebe i ako odmah ne vidimo plodove svog rada da slobodno odustanemo.
4. Sljedeći put će sigurno pobijediti
U odgovoru pod brojem četiri smo rekli da ona ima sposobnost i da će sigurno drugi put pobijediti što je možda i najopasnija poruka od svih navedenih. Roditelji ju najčešće koriste kako dijete tobože ne bi izgubilo motivaciju za treniranjem i kako bi ga brzo oraspoložili, no ovaj odgovor krije i jednu zamku. Sama sposobnost da automatski odemo do vrha, ako ništa ne promijenimo u odnosu na ostale pokušaje, znači da ćemo vjerojatno ostvariti isti rezultat, jer promjena dolazi samo kada se uloži dodatni trud i napor. U suprotnom se mi potiho nadamo da će netko drugi podbaciti, kako bi mi isplivali.
5. Nije zaslužila pobjedu
Zadnji ponuđeni odgovor u kojem kažemo da djevojčica nije zaslužila pobjedu je možda i najokrutnija izjava u danim okolnostima, no ako se malo odmaknemo od te cijele situacije i razmislimo objektivno vidjet ćemo da je to zapravo najtočnija definicija njenog nastupanja u natjecanju. Ona nije zaslužila pobjedu zato što se nije trudila više od drugih, ne samo na natjecanju, nego i kad je trebalo vježbati i davati sve od sebe na svakom treningu.
Roditelji je mogu utješiti i reći da vide kako je veliko razočarenje kada se nadaš nečemu i pokažeš sve što možeš, a ipak ne pobijediš. Na roditeljima je da joj ukažu kako ona zapravo još nije zaslužila pobjedu jer je na natjecanju bilo puno djevojčica koje se vjerojatno duže od nje bave tim sportom i koje su puno više vježbale. Ova situacija stavlja roditelje u položaj da dijete nauče životnim vrijednostima. Na njima je da djecu nauče kako se nositi sa situacijama u kojima će se tijekom života naći.
Najbolja pouka djetetu u ovoj situaciji je da ako nešto doista želimo onda se za to moramo stvarno i potruditi. Bilo bi najbolje da se dijete uspoređuje sa sobom od jučer ili s prošlog natjecanja i ako na svakom treningu malo dignemo ljestvicu u nekoj disciplini mi ćemo u konačnici napredovati bez obzira na druge. Zadovoljstvo osobnim napretkom će u konačnici podići samopouzdanje djetetu zbog kojeg će ono na natjecanju postići bolji rezultat jer će biti opušteno i zadovoljno sobom, jer nama sreća prvenstveno dolazi od ostvarenja naših osobnih ciljeva u pogledu nas samih.
Kriva slika koju šaljemo djetetu
Često čujemo od trenera kako kažu da je danas sve prisutnije da na putu kući roditelji optužuju trenera ili suca zbog toga što njihovo dijete nije uspjelo smatrajući da je zakinuto ili da je nepravedno ocijenjeno. Takvim načinom razmišljanja mi zapravo šaljemo krivu sliku djetetu. Ne samo na sportskom terenu, nego i u školi i na nekom budućem poslu jer ga učimo da su drugi krivi za naše neuspjehe.
Mislit će da nije napredovao na poslu jer ga šef ne voli, ali njegov trud, rad i zalaganje će mu pomoći da lakše ode iz te firme gdje nije cijenjen i ode tamo gdje je cijenjen. Uzmimo za primjer bočicu vode koja u dućanu košta pet kuna. Na benzinskoj pumpi ta ista bočica vode košta deset kuna, dok na aerodromu košta trideset kuna. U situaciji kad ste vi žedni, i ako nemate izbora, platit ćete koliko treba. Isto tako kada nekom poslodavcu budu trebale vaše sposobnosti on će platiti koliko god bude trebalo. Shvatit će da mu ono što vi imate u tom trenutku treba.
Nije smisao da roditelji djetetu olakšavaju život
Isto tako nije smisao da roditelji djetetu olakšavaju život. To je često situacija u školi kad roditelj vjeruje više djetetu nego njegovom profesoru. Bilo bi bolje da vrijeme koje provedu na pisanje ljutog maila profesoru provedu uz dijete dok uči. Vrijeme koje provedemo na odlazak u školu zbog razgovora s nekim profesorom kojeg pokušavamo uvjeriti kako je naše dijete divno, krasno i pametno i da zaslužuje veću ocjenu, trebali bi usmjeriti na rad s djetetom.
To će više doprinijeti djetetu u smislu razumijevanja predmeta, te će ga samim tim i bolje naučiti tako da se uvijek više isplati ulagati u učenje s djetetom, nego li u uvjeravanje profesora u nešto što nije istina. Vi ćete ulaganjem u dijete njega ohrabriti za bilo koju drugu sličnu situaciju u školi i kasnije u životu i na poslu. Iako je to možda teži način, to je jedini ispravan način.
Povezano: Otac u dječjoj školi(ci) – što danas nedostaje jednoj cijeloj generaciji
