Naše je društvo dosta okrenutu ka uspjehu, ostvarivanju karijere, pobjedama i vanjskoj validaciji. Stoga, uspjeh često izgleda kao shopping lista: diploma, posao, određen iznos na računu, auto, godišnji odmor dva puta godišnje. To dovodi do toga da je uspjeh sveden na individualistički koncept koji sve pretvara u natjecanje. Lako se navući na tu brzinu koja poremeti prioritete, zamuti percepciju i ne ostavlja prostor za dubinu. Nije ni čudo da se ne osjećamo uspješno, sretno i ispunjeno koliko god željenog ostvarili.
To nas dovodi do nove vrste bolesti u društvu – depresije uspješnih koja je posljedica izostanka osobne definicije uspjeha pa se osoba koja je „na vrhu” osjeća kao da je „na dnu”. Iako zvuči nespojivo lako se prepoznati u njoj ili navesti nekoliko osoba iz okruženja koje su dobrostojeće, atraktivne, poslovno ostvarene, situiran, ali nesretne, neispunjene i osjećaju se prazno. Ukratko, za njih bi se moglo reći da imaju sve, osim zadovoljstva i mira.
Odvojenost i slaba povezanost
Ovu pojavu nije teško objasniti jer u modernom društvu vlada odvojenost čovjeka od prirode, od drugih ljudi, smislenog posla i od samih sebe. Možda nije riječ o potpunoj odvojenosti, ali svakako se radi o površnoj i slaboj povezanosti.
Čovjeku kao društvenom biću je važno da ima kvalitetne odnose s drugim ljudima. Da je dio zajednice u kojoj vlada povjerenje, razumijevanje, podrška i intimnost. A to se ne postiže lajkovima. Obitelji i prijatelji često više nemaju vremena jedni za druge, pa se gubi jedan od važnih životnih oslonaca. No, u rasporedu nema mjesta za boravak u prirodi, jer se veći dio vremena provodi na poslu. To nas dovodi do sljedećeg problema – smislenosti rada. Rad koji ne odražava čovjeka, u kojem on aktivno ne doprinosi svojim interesima i zalaganjem, ne donosi priliku za samoostvarenjem. I kao „točka na i”, to sve skupa dovodi do gubljenja samog sebe. Ne osjećamo se uspješno.
Vlastita definicija uspjeha
Dobra je vijest, da se to može promijeniti, i za početak je potrebno donijeti vlastitu definiciju uspjeha jer do osjećaja uspješnosti se ne dolazi maksimiziranjem produktivnosti već kada radimo ono što nam ima smisla. A s time ide i cijena autentičnosti jer vanjske će buke uvijek biti, samo je važno hoćemo li joj dopustiti da postane činjenica.
Prilikom (re)definiranja uspjeha, važno je voditi računa o tome da najveća korist od posla koji radimo nije u tome što dobivamo direktno iz njega, poput plaće ili ugleda, već u tome što postajemo kada ga obavljamo. Definirajući uspjeh samo kroz napredak u karijeri, opće je prihvaćeno kao dobro, ali ići prema gore ne mora uvijek biti bolje jer je previše fokusirano na budućnost, pa se gubi zahvalnost za ono što se već ima i ljepota sadašnjeg trenutka.
Ljudi postaju uspješni kada razriješe sa sobom što žele, što očekuju i što si dopuštaju. Svijet reagira na nas, i stoga se počinje mijenjati kada se i mi promijenimo. A čovjek se mijenja kada pronađe svoje „zašto?”, nepresušnu unutarnju motivaciju, svoj istinski razlog postojanja i djelovanja. Društvo nam puno toga nudi, pa je izuzetno važno znati što želimo i biti svjestan da nam je potreban smisao koji se ne može pronaći u stvarima na policama, iako to one obećavaju.
Što istinski želimo
Veselje i sreća, vodiči su kroz život. Njihov izostanak jasno govori da nam nešto nedostaje. Krećući na put samospoznaje, doći će i odgovor na pitanje „što istinski želimo?”, a nakon toga nema povratka.
Definicije uspjeha se mijenjaju, ali sigurno je da dugoročno održivi osjećaj ispunjenosti, uspješnosti i zadovoljstva uključuju unutarnji mir i spokoj. To znači da osobna definicija uspjeha treba sadržavati i kako se želimo osjećati, kako želimo doprinositi i kome želimo pomagati.
Povezano: Suptilni znakovi nezadovoljstva i neispunjenog života
