Ima nešto toliko zarazno u tom TikTok-u da čovjek naprosto ne osjeti da mu prođe čak i par sati u gledanju tuđih gluposti. I listaš i listaš i listaš… I nikad kraja! Doduše, volim gledati preuređenja interijera i raznorazne plesače, ali uvijek „uleti“, ne znam po kojem algoritmu, nekakva glupost i onda još jedna i tako dalje… Točno mi se čini da su ti ljudi zalijepljeni za kameru na svom mobitelu i da se po cijele dane samo snimaju.
Work, work, work, work, work, work
Fascinantna mi je spoznaja na što su sve pojedinci spremni da bi dobili koji like više, koji klik više i da bi, valjda, svijetu pokazali to su zanimljivi, simpatični i da, u konačnici, znaju svoj posao ma kakav god on bio. Nekad je glupiranje bilo rezervirano za period kada smo bili prepametne pubertetlije ili studoši, a danas, kad pogledam TikTok ili Instagram, shvatim da je jedini smisao života glupirati se i glumiti da se pri tome dobro zabavljate.
Listajući tako po bespućima TikToka, naišla sam na zanimljive primjere tih krajnosti. Čak i zaposlenici pojedinih kompanija prave od sebe budaletine ne bi li dokazali da se tamo radi odličan posao u genijalnoj atmosferi, a kunem se, ti ljudi jedni druge vjerojatno ne mogu očima vidjeti.
Sve mi je to umjetno, usiljeno i ne vidim smisla.
Ne kužim trendove!?
Je li to neki novi trend za privlačenje novih, mladih radnika, trebalo bi doista pitati HR službe, odnosno neku službu ljudskih resursa. Zar zaista mlađe generacije tako traže poželjnog poslodavca – preko društvenih mreža na bazi glupiranja?
Zamislite sada jednog kirurga dok vam vadi, primjerice, slijepo crijevo u live prijenosu na TikToku i pri tome pokazuje što je točno izvadio govoreći „nasty motherfucker“? Zapravo, zamislite kirurga dok radi liposukciju i s nekim digitalnim stručnjakom u live prijenosu komentira kako ste debeli, salasti… Prasica ili prasac?
Možda da zamislite nekog odvjetnika kako snima Reels u nekom slučaju obiteljskog zlostavljanja uz riječi „burn this motherfucker down“…
Hoće li možda djeca, kad porastu, tužiti roditelje za objavu njihovih fotografija i smiješnih videa na društvenim mrežama uz reklamiranje nekog proizvoda?
Sharenting je termin skovan prije desetak godina, pojam je nastao sljubljivanjem riječi parenting (roditeljstvo) i sharing (dijeljenje), a označava prekomjerno i nekritično roditeljsko korištenje društvenih medija za gomilanje informacija o djeci.
Posve ludo i besmisleno… Možda vam primjeri nisu posve jasni, možda su pomalo ekstremni i meni puno bolje zvuči na engleskom jeziku, ali vrijeme je da se zapitamo gdje je ta granica dobroga ukusa dok slušamo nekakve pošalice, dok gledamo nekakve plesove i te napućene usne uz milijardu filtera te milijun snimaka djece. Prilično sam zbunjena, budući da mi takve stvari često nisu niti simpatične.
Blesiram se, brendiram se
Očito je mnogim poslodavcima netko šapnuo, na nekom važnom sastanku, da su pojedine aktivnosti na društvenim mrežama zapravo super i da će radi toga dobiti više i klijenata i valjda bolje zaposlenike. Prvenstveno me zanima kako je tim zaposlenicima koji se snimaju. Je li im uopće to ugodno raditi? Osjećaju li se prisiljenima? Boje li se otkaza dok plesuckaju za dobrobit kompanije?
Zar ću morati i ja plesuckati i kreveljiti se u kameru za više čitanja i više klijenata? Hoću li se morati fotografirati polugola? Da prestanem pisati i da kolumne govorim u nekom Reelsu s 5 filtera? Je li to brendiranje kakvo mi treba? Treba li mi uopće brendiranje?
Evo, ne znam…