On se moguće jedini ne srami svoje ludosti. Laž bi bila reći da to nije ono što volim najviše kod njega. Moj Ruski Princ je uvrijeđen i povrijeđen, jer nažalost, u njegovom životu, osim njegovih beskrajnih, ponavljajućih budalaština i nema ništa novo. I doista je toliko dosadan da se nema o čemu pisati. Osim što je prije par dana ostavio posve debilan status na Facebooku, insinuirajući strast prema prošloj, #davnosvršenovremenskoj ljubavi, zbog kojega je nekolicina njegovih prijatelja, a i ja, iznova zaključila kako je glup.
E, ljudi moji. Nije on jedini takav.
Stvarno, tko sam ja da ti sudim?
Ali, tko sam ja da govorim bilo kome kako će živjeti svoj život? Tko sam ja da govorim što je ispravno, a što nije?
Ja sam nitko. Ja sam nitko i ništa – osim kad treba slušati svakodnevne jadikovke na istu temu. Onda sam odjednom važna.
I znate što je najsmješnije?
Promatrači
Davno sam samu sebe okarakterizirala kao promatrača. Ono kao nekad UNPROFOR, gledam i ne miješam se. Šutim i čekam da mi kažeš to što misliš da vješto skrivaš. I, kad me pitaš – kažem. I smiješno je to što se obično nikada nikome ne sviđa moj odgovor.
A reći ću vam i zašto je to tako?
Zato što govorim istinu! Vjerujte mi, neki mi se ljudi nisu dugo javili upravo zbog istine.
Istinu koju većina ne želi spoznati. Laž je puno ljepša. Laž vas mazi, pazi, njeguje… Točno dira one gumbe koje treba pogoditi da biste se osjećali posebno, nadmeno, pametno, pravedno, čak i samaritanski…
Laž vas mazi
Tako jedna kuka o tome kako je partner hladan. Naravno, kad je čovjek upita jeste li kada razgovarali o tome, kaže da nisu. I ne razumijem kako na pragu 40-t i neke možeš misliti da su svi ljudi isti i da pokazuju ljubav na isti način. Što ti to na pragu pedesetih treba? Netko tko će te zvati mačkicom, pisati porukice cijelu noć ili netko tko će ti skuhati, pospremiti stan ili odvesti auto na tehnički dok ležiš ukliještene kičme?
Ljubav? Kakva ljubav, kakvi leptirići? Kakva nerealna očekivanja da će vas netko uzeti za ruku i spasiti vas od svega, pa i od vas samih, nudeći vam lude noći i dane prepune uzbuđenja i strasti!
Sreća je u njemu?
Nikad neću moći shvatiti kako ljudi traže sreću u drugim ljudima, u nagomilanim stvarima, u putovanjima, posve nesvjesni da je sreća u njima. Da je nose sa sobom. Sreća je u zdravom prihvaćanju stvari kojima ste okruženi. Sreća je u izvlačenju najboljega iz svih prilika, neprilika i situacija u kojima ste se našli. Život treba biti jednostavan.
Kako kaže jedna moja poznanica: “Samo me Bog spasio od mene same!” Doista, ispričala mi je kako je u jednom teškom momentu uzela Bibliju i otvorila stranicu na kojoj je pisalo: “Vrati srce razumu!“
I, doista, srljanje bez glave, bez razmišljanja u različite odnosne, samo zato što vas je netko nazvao lijepom, pametnom ili udijelio još kakav kompliment, čista je glupost! Oprostite, ali je! Neke ste stvari davno trebali proživjeti. I moje sredovječne prijateljice bi to do sada trebale znati. Ali, eto – ne znaju.
Naučit će. Možda na teži način, ali hoće!
Ni izigravanje žrtve, nikad ne završi dobro. Ponavljam to pedeseti put drugoj. Drugoj koju već treći put gledam kako radi istu grešku. Srećom, osvijestila je svoja ponašanja u vezama. Svjesna je uzorka ponašanja i svjesna je svoje ludosti, ali tvrdoglavo srlja dalje, a ja ću opet biti ovdje da poslušam istu priču.
Opet. Jer sam joj prijateljica, doduše prijateljica na rubu strpljenja.
Neke se više ni ne javljaju. Ni ne moraju. Možda im je i bolje bez mene ovakve.