Znate, ja zapravo i nemam neki plan kad sjednem u tišini i krenem pisati kolumnu. Sve nekako dođe spontano i pomalo terapeutski. Nekad mi se čini da moji prijatelji žele da napišem kakav osvrt na njihove probleme. Kao da onda uspiju sagledati stvari iz drugog kuta. I nekad mi stvarno nije jasno kako neki od njih još razgovaraju sa mnom, kako me još uvijek vole i podržavaju nakon što sam im, barem sto puta, ukazala na njihove gluposti i isto toliko puta im rekla da su budale.
Našla sam negdje na istraživanje s Harvarda koje je pokazalo da izbacivanje najdubljih osjećaja i emocija na papir poboljšava opće psihičko, a time i fizičko stanje osobe.
Istraživanje je provedeno na pacijentima oboljelima od raka.
Hajde, bar ću teoretski biti zdrava kad ovoliko piskaram!
Nakon mene, potop! Priznajte!
Međutim, nisam uspjela. Potpisujem poraz! Mislim da je svakom čovjeku teško priznati da nije uspio, a ja još to činim ovako javno. Samo sam željela da se konačno prestanem čuditi ljudima i da u nevjerici, poput ribe, otvaram usta i blejim u pojave oko sebe. Posve neuspješno.
I ne znam kako ljudima reći, općenito, da je nešto totalno ‘previše’ i da bi se trebali malo pritajiti? Ili da to više nema smisla i da ne ide? I na koncu, što se to mene tiče i zašto me to toliko dira!? Zašto me dira!? Kad ću naučiti gledati svoja posla i odmahnuti rukom na tuđe gluposti?
Kako im to reći, a ne zaraditi neprijatelja?
Politički pamfleti, davanje nesuvislih izjava, samohvala, samopromocija, stvaranja vlastitog kulta ličnosti, influencanje, naslikavanje sisa, guzica i djece? Koji je stvarni cilj?
Kako ljudima objasniti da je sve to posve nepotrebno i da ništa ne postižu? Djeca koja odrastaju misleći da su posebna dok ih roditelji svakodnevno maltretiraju snimanjima? Što kada odrastu i shvate da su prosječni u, ama baš, svemu? Što kada za desetak godina shvatite da je bilo glupo toliko pokazivati sise i da sisa i guzica, u kadru, ne znače sadržaj i da ne nudite ništa nikome – osim možda povod za drkicu kojem uspaljenom, usamljenom papku?
Dobro, možda i to spada u dobra djela. Jer, koliko vidim – mnoštvo je frustracija na svakom koraku! I čini mi se da je nedostatak seksa glavna opasnost normalnom funkcioniranju većine mozgova. Hormoni su vrag!
Trerapija?
Kad bolje razmislim, moguće da se ljudi osjećaju bolje kada im na društvenim mrežama stižu pomalo besmislene poruke. Možda je to njihova terapija. Možda se tako rješavaju stresa i napetosti. Tko će ga znati?
Možda sam ja promašila temu i metu i možda beljezgam nesuvislo…
Razmišljate li kada što će biti s vama kada ostarite? Kada sva ta šminka, haljine, cipele i ostalo postane nevažno? Kada djeca odu svojim putem i ostave vas same, stare i bolesne?
Zašto još jednom ne probati, opet kažem! Meditirajte, molite se Bogu, Alahu, Jahvi, Budi ili kome već, vježbajte, kuhajte…
Radite nešto pametno i ugasite Internet. Odmorite se od svega, pa i od mene.