Pitam se je li daljina prepreka za ostvarenje kvalitetne emotivne veze? U svakom slučaju veza na daljinu nije jednostavna, ali nije niti nemoguća, pogotovo ne u današnje vrijeme uz sve te mobitele, aplikacije i čuda koje nudi ovo doba da smo si svi dostupni gotovo uvijek. Jedino je upitno želimo li biti dostupni? I kome?
Nekako sam mišljenja da tamo gdje ima volje, ima i načina, kako u svemu u životu, tako i u vezama na daljinu. Danas se nebrojeno ljudi upoznaje preko raznih aplikacija – takvo je vrijeme, brzo živimo. Često čujem priče kako kada dvoje shvate da nisu iz istog grada ili da si nisu u blizini, jednostavno odustanu jedan od drugog jer smatraju da je udaljenost prepreka za ostvariti kvalitetan odnos. Je, udaljenost je prepreka, ali istodobno nije razlog za prekidanje odnosa u kojem su se dvoje našli, poklopili, kliknuli.
Šteta je, bar bi meni bilo šteta s obzirom na to da sam svjesna koliko je teško naći osobu koja ti odgovara, uz koju se osjećaš ugodno i opušteno… I onda radi se, jednog možda trenutnog detalja koji se zove udaljenost, prekine odnos.
Znam pomisliti koliko je ljubavi tu propušteno zbog naše komocije, zbog toga što bi željeli sve sad i odmah. Naravno, servirano na tanjuru bez da se imalo pomučimo oko nečeg. Nekako smo kao postali prekomotni. Kao da nam se više ne da truditi oko nekog dok istodobno očekujemo da se taj netko pošteno potrudi oko nas i skine nam u najmanju ruku baš sve zvijezde s neba. Negdje smo, kroz vrijeme postali i vrlo, vrlo sebični i gledamo samo ono što iz nekog odnosa možemo uzeti pri tom zaboravljamo da je odnos ustvari princip uzajamnog uzimanja i davanja.
I da većina vrlo često kad uđe u neki odnos se zaboravi zapitati: ok, što ja mogu dati osobi pored sebe? Vrlo često svjedočim takvim pričama, jer mi ljudi sami često spriječimo neki, moguće potencijalno dobar i kvalitetan odnos, radi svakakvih gluposti i trčimo dalje u neke nove zagrljaje, misleći da će biti bolji, a nismo dali priliku niti ovom iz sasvim glupog razloga. Udaljenost, daljina…
Zar je udaljenost između dvoje, po mnogočemu kompatibilnih ljudi, istinu baš toliko bitna da je mnogima presudna? Da završe priču i prije nego što nešto realno započnu? Umjesto da si daju priliku pa da vide gdje će ih život odvesti…
Ne znam.
Mislim, da kad je nešto između dvoje ljudi dobro, kvalitetno, kad ti predstavlja ugodu i izmami ti onaj vražji osmjeh na lice i sjaj u oku, da je to nešto što treba pokušati izgraditi, zadržati, potruditi se jer nema danas puno kvalitete, ima samo kvantitete.
Tako nešto ne sreće se više često, više je iznimka nego pravilo…
Luda su vremena a samim time i ludi ljudi.
I strašno je puno ljudi oko mene samo i usamljeno. To mi je tako tužno, jer svi mi na kraju želimo samo jedno a to je voljeti i biti voljeni, ali kao je nešto prokleto u nama da vidimo prepreke tamo gdje ih možda niti nema… I, nažalost, često tako brzo odustanemo, a možda nas upravo s tom osobom čeka nešto što si cijeli život negdje potajno želimo…