Istinske promjene
Već petnaest godina radim s ljudima, vodim radionice komunikacije, vodim amaterske dramske skupine, imam individualne razgovore i ono što me uvijek iznova rastuži je naš pogled na nas same. Koliko god prema van djelovali samopouzdano, zabavno, glasno, u svima nama žive neki nepriznati dijelovi. Neka neprihvaćena područja koja nam ne dopuštaju rast i koja nas sprečavaju da zauzmemo mjesto koje nam u ovom životu pripada. Vrlo je vrlo malo potrebno da u život unesemo istinske promjene.
Otkad sam davnih dana prepoznala strahove u ljudima, okrenula sam se sebi i svojim strahovima. Kako je u meni rasla spoznaja i svjesnost da se ljudi ne cijene i ne vrednuju onako kako bi uistinu trebali, počela sam se pitati radim li istu stvar sebi samoj. I ta su pitanja uzrokovala velike preokrete u mom životu. Otada znam da je vrlo malo potrebno da u život unesemo istinske promjene.
Je li sreća rezervirana za neke druge ljude
Prva stvar koju često spominjem su novčanice. Ako u novčaniku imam pet eura i sto eura, sigurno je da ću ovu od sto više čuvati, a to se lako da prenijeti i na nas same. Smatramo li se novčanicom od pet eura o sebi nećemo brinuti kao osobe koje se vide mnogo vrjednijima. Nećemo se zauzimati za svoj položaj. Pomirit ćemo se s manjom plaćom. Smatrat ćemo da zaslužujemo lošiji tretman i da je sreća rezervirana za neke druge ljude.
Sve je to samo perspektiva, ugao iz kojeg gledamo i kada zauzmemo drugo gledište u naš život stižu promjene. Ali zašto bi uopće bilo važno promijeniti gledišta koja nam ne idu u prilog? Na ovo pitanje bi svi mi mogli dati jako puno odgovora, a ja ću ovdje napisati one koji su meni vrlo značajni u vlastitoj svakodnevici.
Neki od nas se boje govoriti, boje se jasno izraziti vlastito mišljenje. Neki se užasavaju javnog nastupa, strahuju od kritike. Neki se plaše pokušati jer se ne mogu odmaknuti od strepnje da će njihov pokušaj propasti, a bježanje od onoga što nas plaši s vremenom vodi prema nezadovoljstvu i gorčini. Ostajemo nerealizirani, neostvareni, kivni na svijet (a ustvari na sebe same). Takvi neostvareni stvaramo loše atmosfere na poslu. Stvaramo obitelji iz kojih djeca jedva čekaju otići. Neopterećene razgovore pretvaramo u velike izjave o crnim životnim kronikama… postajemo osobe uz koje ljudima nije ugodno. Iz nas izbija gorčina koju sve teže držimo pod kontrolom i uokolo hodamo obavijeni oblakom sivila koji druge odbija i plaši, a nama donosi sve veću usamljenost, nerazumijevanje okoline i još veću gorčinu. Stvaramo krug iz kojeg s vremenom više ne znamo pobjeći.
Mi imamo moć reći da možemo više
Nije svejedno hoćemo li se boriti protiv svojih strahova, hoćemo li skupiti hrabrosti stati na scenu, pokrenuti obrt, promijeniti posao, dignuti kredit za stan, osnovati obitelj, reći glasno što nam je na srcu. Nije svejedno boriti se i ponekad pasti, pogriješiti, ne uspjeti pa pokušati ponovno, nego u sebi nositi svijest da smo odustali, predali se ili sami sebi dodijelili titule manje vrijednih, onih koji ne zaslužuju bolje. Jer mi imamo moć reći da možemo više ili se uvjeriti da trebamo ostati stajati u mjestu. Mi smo ti koji stvaramo prilike ili se ljutimo što nam ih svijet ne servira. Mi smo ti koji trebamo biti uzrok dobrih stvari koje nam se događaju, a ne ljudi koji žive u posljedicama okolnosti i tuđih odabira.
Svi znamo koliko je divno biti okružen ljudima koji su sobom zadovoljni. Onima koji poduzimaju malene korake, bore se i hodaju putem za kojeg smatraju da je namijenjen baš njima. Svi znamo kako je lijepo vidjeti nasmijane osobe koje ugodno pozdravljaju tete na šalterima i razgovor završavaju rečenicama koje su pozitivne. Koje šalju poruku da će biti dobro, da smo živi i zdravi. Znamo kako je lijepo vidjeti one koji su zahvalni. Koji su ispunjeni. Čiji oblaci nisu teški i puni grmljavinskih oluja. I zato je važno da se pogledamo u istini, da zaista shvatimo koliko smo vrijedni i koliko toga možemo.
Veliki životni pomaci nisu uvijek teški i komplicirani
Ne moramo postati poznati, ne moramo zgrnuti bogatstvo, ne moramo postići sve što smo sanjali, ali moramo znati da smo dali sve od sebe da nas ne pojede strah. Da svaki dan vojujemo pobjede znane samo nama i da znamo da nismo podignuli bijelu zastavu onda kada ju nije trebalo podizati.
Veliki životni pomaci nisu uvijek teški i komplicirani. Ponekad je dovoljno zapitati se: “Ponašam li se prema sebi kao prema novčanici od pet ili sto eura.” Odgovor na to pitanje objasnit će mnogo toga.
Povezano: Vjera da će osvanuti bolje sutra