Od jutra do sutra, bivam sretna. Što to znači i kako se to manifestira? Vrlo jednostavno. Teške trenutke prođem s lakoćom dok vladaju oni sretni. Život uvijek ima uspone i padove, jer je sačinjen od dobrog i
lošeg. Tako je i ovdje, ništa nije drugačije. Postoji i dobro i loše. Ali način na koji osobno reagiram na jedno i drugo ovdje je drugačiji od načina kako reagiram na to na Balkanu. Kada dođu loši trenuci, ne osjetim ih. Uopće me ne interesira, ne vezujem se za njih, ne dajem im značaj. A oni nas bole i lome jedino ako im damo svoju pažnju, zar ne? Indija.
Na primjer, ako ste došli na posao i šef vas izvrijeđa bez razloga; iznervirate se, reagirate, posvađate se s njim i mislite čitav dan o toj svađi. Onda biste taj dan nazvali lošim danom. Da se meni to ovdje dogodi, u Indiji, iskulirala bih šefa, i otišla svojim putem. Sve što bi mi rekao ušlo bi na jedno uho, a na drugo izašlo. Čak i da me iznervira na trenutak, to bi trajalo samo toliko – trenutak. Negativno mi u Indiji prođe brzo poput svjetlosti. A na Balkanu me drži danima.
Stanje svesti ovdje izgleda nekako tako.
Kada duša pronađe svoj dom
Valjda kada duša pronađe svoj dom, kada se napokon počne hraniti pravom hranom – duhovnom, onda loše i negativno zaobiđe, jer dobro i radost vladaju. Vjerujem da za sve nas postoji dom. I to nije svima Indija. Neće svi biti sretni ako dođu ovdje. Možda je za vas baš Balkan, a možda neko drugo mjesto. Naravno da u ovoj zemlji ima svega. Velika je skoro kao cijela Europa, a broji dvostruko više ljudi nego cijela Europa.
Što se onda može očekivati? Da svuda bude cvijeće i proljeće? Pa, da jebe rak raka, nemoguće je. Mora biti i dobrog i lošeg. Što se mene osobno tiče, rođena sam u Srbiji s vječnom unutarnjom patnjom koja me mučila, jer mi se mnogo toga gadilo. Nisam se uklapala. Ne volim srpski mentalitet. Ne volim iskompleksirane ljude. Nije mi merak ono što je većini. Ne pronalazim uživanje u običajima i kulturi. Ne volim svinjokolje i sela mi se gade zbog toga. Ne razumijem religijske obrede. Noćna mora mi je svakodnevica, život u jednom mjestu.
Nemojte me pogrešno shvatiti, naravno da ima dobrih ljudi i u Srbiji. Ali pišem vam o svom unutarnjem dojmu koji sam imala sve te godine boraveći tamo. Taj unutarnji osjećaj, nažalost, prevladavao je lijepe i dobre trenutke. Ti lijepi i dobri trenuci, bili su baš to, trenuci.
A ovdje, u Indiji, oni su čitavi dani.
Na Balkanu
Sve to potiče iz mog osobnog osjećaja. I ovdje ima lošeg i groznog, ali što da radim? Meni je i dalje lijepo.
No, bez obzira na sve, budimo realni, znamo kakvo konzumerističko i iskompleksirano društvo vlada Balkanom. Uvijek pričaju što hoće i što bi voljeli, a nitko ne mrda. Onda ipak izaberu ono što svi drugi rade, jer ih mrzi da idu za vlastitim snovima, a i jer zapravo ne vjeruju u njih. Lakše je tamo gdje su svi. Eh, onda od vlastite dokonosti guraju nos u tuđa dvorišta. Dvorišta onih koji su mrdnuli i otišli za sobom, jer takvi su idealni za osuđivanje. “Tko si ti da odeš za sobom meni pred nosom? Ja nisam uspio iz raznih strahova, pa me zato ti iritiraš. E, Boga mi, pokušat ću te uvjeriti kako nisi u pravu, kako tvoj put nije ispravan i kako i ti trebaš ići onuda kuda svi idu!”
Takvi vladaju. Takva je većina. To je činjenica, a ne ogorčenost ili mržnja. Životni ciljevi, načini života, odgajanje, uvjerenja, ništa od toga mi nije odgovaralo. Ali i za to je postojao lijek. Ne pripadam Srbiji, već Svemiru. Naravno da sam oduvijek znala da postoji mjesto gdje ću se osjećati kao kod kuće, mjesto gdje postoje ljudi slični meni. Nisam bila patetična i nisam očajavala, već sam se radovala svom 18. rođendanu, jer sam znala da ću tada konačno moći otići i istražiti cijeli svijet. Planet Zemlja je ogroman, a Svemir je još veći.
Istok je mesto gdje mi duša pripada, ne samo Indija
Stoga, nikada nisam posumnjala da ću pronaći sebe, već se to podrazumijevalo. Bilo je samo pitanje
vremena koliko ću zemalja trebati obići dok ne pronađem onu svoju. Tako je prošlo nekoliko godina u istraživanju svijeta dok nisam kročila Istokom. Ne odgovara mi samo Indija. Zapravo je sve počelo od Balija. Tih revolucionarnih godinu dana mog boravka na Baliju okrenulo mi je cijeli život – počela sam vjerovati u sebe, sreću, ljubav.
Spoznala da me pisanje ispunjava i počela sam pisati kolumne, a onda sam napisala i objavila knjigu. Mnogo toga sam shvatila na Baliju i na tome ću mu biti vječno zahvalna, kao što ću mu se zauvijek s osmjehom vraćati i radovati pri svakom ponovnom susretu.
Istok je mesto gdje mi duša pripada. Pod Istokom smatram hinduističke zemlje. A činjenica je da su one miroljubive i da zrače potpuno drugačije od ostatka svijeta. Pored Balija, postoji i Indija. Zemlja gdje mi od ustajanja do lijeganja apsolutno sve odgovara. Indijci su težak narod. Jako težak narod. Puno prevara, manipulacija, obuzetosti preživljavanjem, nula prava za žene. Svega ovdje ima. Morala sam pognuti glavu mnogo puta i naučiti živjeti s njima, po njihovim pravilima. Ali sve te stvari su za mene zaista sitnice.
Ovdje sam zbog vlastitog blagostanja koje osjećam
Ništa od toga i ne računam, već vam pokušavam objasniti da ovdje ima lošeg, ali opet se vraćam na svoj unutarnji osjećaj – meni to uopće nije važno, jer znam da gdje god da živim, svuda će postojati loše. No, ovdje nisam zbog ljudi i njihovih djela. Nisam ovdje zbog onoga što oči vide. Ovdje sam zbog vlastitog blagostanja koje osjećam i koje me svakodnevno obuzima. Viša sila, energija, Svemir, Radha, Bog, nazovite kako god želite, ali za mene je ovo sveto mjesto.
Da, naravno da ovdje ima svega. Indija je sila, jedna od rijetkih koja ima nuklearno oružje. New Delhi ima zvanično 15, a nezvanično 30 milijuna stanovnika. To je više i veće nego Moskva, New York, sve metropole. Delhi je čist i uredan grad s prebogatim dijelovima u kojima imate osjećaj kao da ste u Singapuru. Metro je čist, nov kao u Nemačkoj. Ljudi su normalni kao u svim drugim zemljama. Ima dijelove koji su opasni, kao što svaki veliki grad ima. Ali to je sve Indija. Nije samo prljava. Nije samo silovanje žena, što uglavnom ljudi po svijetu čuju na vijestima. Danas je privilegija biti žena u Indiji, jer imaju mnogo veće šanse za uspjeh od muškaraca. Baš zato što su bile potlačene stoljećima, danas im se više šansi daje nego muškarcima, više prednosti. Doduše u velikim gradovima, ne po selima.
Po selima, kao i svuda drugo u svijetu, vlada ograničenost uma. Ali zato postoji i prava duhovnost. Ništa i nikoga ne možemo osuđivati, jer sve ima i svoju dobru i svoju lošu stranu. Kako čovjek kao pojedinac, tako i gradovi, države, kontinenti. Ovaj svijet stvoren je od dualnosti, od dobrog i lošeg, i jedino sveci ne pripadaju tome – jer su oni nadišli matriks.
Zašto baš Indija?
Što se tiče još sitnijih detalja o tome “zašto baš Indija”, evo nekih.
Ljudi ne jedu meso. Oduvijek mi se to meso gadilo. Ćevapi, kobasice, slanina, odvratno mi je. Kao mala sam prestala jesti meso, jer nisam vidjela razliku između vlastitog ljubimca i svinje. U cijeloj mojoj obitelji se oduvijek jelo meso. Što da vam kažem, osim da je glavno obiteljsko okupljanje bilo uvijek uz roštilj, što je pretpostavljam, logično za balkansku obitelj, zar ne? Ovdje, nasuprot Balkanu, ljudi koji jedu meso smatrani su rakšasima – demonima. S tim se više nego slažem.
Kao tinejdžer sam bila veganska aktivistica koja je prosvjedovala ispred MacDonald’sa. Tko onda kaže kako prošli životi ne postoje? Dalje s dokazima. Ovdje gdje ja živim, na Vraju, ne u cijeloj Indiji, zabranjeno je jesti luk i češnjak, kao i poriluk. Osobno ih nikad nisam voljela. Gadilo mi se to, ružno i smrdljivo. Za mene se uvijek spremala hrana bez luka, a tolerirala sam samo ako je kuhanje u pitanju, pa se toliko izdinsta, da se ne osjeti. Ovdje se vjeruje da je luk toliko jak da može otjerati demone. To naravno sa sobom nosi i lošu stranu, a to je materijalna, teška energija. Koliko je jako ono što može otjerati demone? Pa sigurno veoma jako.
Čak se i kod nas na Balkanu vjeruje da češnjak tjera vještice, pa često u selima možete vidjeti da je okačen na vratima ulaza kuće. Zašto onda nešto toliko jako i teško unositi u sebe? Vjeruje se da nas previše uzemljuje i spušta u teške energije, vezuje za ovaj svet i stvara novu karmu, a poanta života je osloboditi se ovog svijeta, jer je u njemu sva patnja koja postoji, kao što je poanta osloboditi se karme. Dakle, i s tim sam “instinktom” rođena, da luk ne treba jesti.
Moja promišljanja
Kada sam tragala za sobom, nailazila sam na new age ljude i uvjerenja. Razne tretmane, iscjeljenja, djecu u sebi, theta healinge, milijun naziva nekih novih ljudi novog doba, novog pokreta. Od svega toga pokupila sam karmu, prošle živote, inkarnacije i mantre. Sve to potiče iz hinduizma. Stvorila sam neka vlastita uvjerenja koja mi nitko nije rekao. Bilo mi je potpuno logično postojanje karme, jer mi je to objašnjavalo različitost ovog svijeta. Na primer, pitala sam se zašto je neko dijete rođeno s hendikepom, a ja ne? Jesam li ja onda privilegirana u odnosu na to dijete? Pravoslavlje je to objašnjavalo ovako: to dijete ide u raj nakon smrti, baš zato što se rodilo kao hendikepirano.
Onda sam razmišljala: okej, ali čekaj malo, onda ispada da je to dijete ipak u prednosti u odnosu na mene. Ja se moram pokazivati i dokazivati cijeli život kako bih zaslužila raj, a to dijete ne mora? Znači da je na kraju svega ono privilegirano u odnosu na mene, jer će proživjeti nekoliko desetljeća života hendikepirano, a onda će čitavu vječnost biti u raju, dok se ja moram nekoliko desetljeća debelo truditi da zaslužim raj, a ako ga slučajno ne zaslužim, onda ću čitavu vječnost provesti u paklu! Ako je to istina, je li onda Bog pravedan? Meni se čini da nije. Čini mi se da taj Bog neke ljude voli više, a neke manje.
Ako imamo samo jedan život, gdje je tu pravda
Također, postoje duhovni ljudi, glupi ljudi, pametni ljudi, razni ljudi. Ako imamo samo jedan život, gdje je tu pravda? Nitko nije jednak, a svi smo dobili isti zadatak – da zaslužimo i odemo u raj! Duhovnim ljudima je mnogo lakše zaslužiti raj nego nama, običnim ljudima, zar ne? Kako se ja sa svojim mogućnostima mogu uspoređivati s jogijem koji je bio jogi od kada se rodio i njegovim mogućnostima? Djeca koja su odrastala moleći se, meditirajući. Nisu izlazili, pili alkohol, mijenjali partnere. Oduvijek su u celibatu. Zar onda Bog nije dao njima više blagoslova nego meni koja sam rođena u obitelji gdje se jede meso, koja imam želje za
materijalnim i trebam to proći i iskusiti? A oni nemaju te želje uopće. Po meni, ništa od toga nije pravedno. Kakav je to Bog ako nam je dao samo jednu šansu, jedan život da se pokažemo i zaslužimo raj ili pakao?
Karma, s druge strane, jasno objašnjava postojanje i različitosti. Svi smo mi stvoreni jednaki kao duše. Ali također svako od nas ima slobodnu volju vlastitih izbora. U skladu s djelima koje živimo i činimo, mi stvaramo karmu i u odnosu na nju se rađamo iznova. Zbog karme je netko rođen kao hendikepiran, a netko kao zdrav čovjek. Netko kao alkoholičar, a netko kao jogi od malih nogu. Zbog prošlih života u kojima su se odricali, molili i predali Bogu, u ovom s lakoćom mogu dostići Boga i više nemaju želje za alkoholom, mijenjanjem partnera, materijalnim. To je za mene osobno logično i meni osobno drži vodu. Tako, Bog voli sve jednako i svima nam je dao mnoštvo života da poželimo da Ga spoznamo, i da Ga zapravo spoznamo.
Kad bi ljudi tragali za sobom, svijet bi bio ljepše mesto
Dao nam je mogućnost ako želimo da živimo materijalno, živimo tako. Ako želimo piti alkohol i drogirati se, to i radimo. Dao nam je mogućnost da radimo što god želimo! Ali isto tako, posljedice i dobrog i lošeg što živimo nas čekaju i u ovom, a i u sljedećem životu. Kako budem ovdje živjela, tako ću se u sljedećem roditi.
Rituali, molitve, običaji, sve mi paše u Indiji. Hinduizam mi paše. Tako mogu reći da sam se pronašla. A mislim da je važno da se svatko pronađe. Mislim da kad bi ljudi tragali za sobom, svijet bi bio ljepše mjesto.
Sve to što sam nabrojala je put koji je trajao godinama, kako bih stigla ovdje, na Vraj. I predivan je, jer sam pri svakom koraku ispunjenija. Za svakog od vas također postoji put predodređen isključivo vama. Nije lako usuditi se krenuti njime, ali je oslobađajuće. U svemu ostalom samo ćete lutati u nadi kako će vas materijalne stvari ispuniti, ali neće. Ta sreća trajat će nekoliko minuta. Otisnuti se na put sebe zaista je pitanje koliko smo u svim prethodnim životima radili na sebi. Zbog toga netko danas ima hrabrosti i zbog toga će nekom trebati stotine života da skupi hrabrosti.
U svakom slučaju, cilj je svima isti – oslobođenje od patnje i pronalazak sreće!
A vremena imamo napretek.
Ili se tako samo čini.
Namaste!
Voli vas vaša Eka
Povezano: Seksi ili tragedija, sve ovisi o nama!