– Ne javljaš se više? – dolazi mi poruka.
– Ne – hladno odgovaram.
– Nisi mi ni rođendan čestitala, prvi put od kad se znamo.
– Nisam.
(Pre)stala sam
Već sam htjela nastaviti prepisku sipajući svu svoju ljutnju, bijes i žuč nakupljenu godinama, ali sam stala. Prvi puta u životu sam stala. Stala sam bez ijedne riječi, objašnjenja, emotikona, ičeg – samo sam stala.
Stala sam, ne zato što bih daljnjim riganjem vatre dokazala sebi ili njemu da mi je možda još negdje kriomice stalo. Ne zato da ispucam svu svoju bol jer ako boli mene, zašto ne bi boljelo i tebe? Stala sam jer mi se jednostavno više nije dalo.
Umorila sam se od sebe, od njega, od nas koji već godinama ustvari ne postojimo, ali smo tu, hineći prijateljstvo. Uostalom, kad bolje promislim, ma zašto uopće i biti prijatelji?
Anđeo i vrag
Nakon završene prepiske, onaj mali vrag i anđeo u meni, iste sekunde su započeli živahnu borbu.
Anđeo me, klasično naivno i neiskvareno, nutkao da nastavim prepisku u jednom nježnom i pacifističkom tonu jer to je red. Tako je pristojno i nije on tako loš samo ga je život sjebao, otprilike uvijek ista ili bar slična priča u mojoj glavi, kad tražim opravdanja za nekog tko opravdanja ne zaslužuje.
Vrag kao vrag, ne da se.
Tiho, ali vrlo uvjerljivo mi u glavi šapuće da je svaka daljnja komunikacija suvišna, podsjećajući me, vrlo detaljno, koliko sam godina slala poruke na koje nisam nikad dobila odgovor, ne kužeći i da je ne dobivanje odgovora, ustvari, jako veliki odgovor. Tada, i ne baš tako mlada, ali vrlo naivna, nisam razumjela kako je tišina vrlo moćno i nepobjedivo oružje. Tišina je odličan odgovor.
Moć tišine
Naveo me i na razmišljanje koliko sam puta bila nesebično tu za nekog tko je imao mrvicu vremena ili vremena taman toliko malo, koliko treba da sve ne razbucam u nepovrat.
Vrag me sjetio na ne mali broj loših situacija koje mi je priredio kroz život. Tada sam vjerovala da ne zna što radi, da sve što radi radi u najboljoj namjeri, jer ne zna drugačije… Roditelji su ga emotivno osakatili, jer… Jer uvijek sam tražila opravdanja za njegova loša ponašanja.
Mi smo, žene, često majstorice u zavaravanju same sebe, pogotovo kad su muškarci u pitanju. Iako ne znam zašto.
Ne znam do čega je?
Zašto se zavaramo i zanosimo, ako je sve kristalno jasno ili pak trebamo malo drame u životu da bi nam bilo zanimljivo?
Vrlo je jasno, da kad je muškarcu stalo do žene, on će to pokazati, borit će se, zanimati se. I kad nema vremena – stvorit će ga, pa makar i samo 5 minuta, ali hoće, naći će ga – jer mu je stalo. Vrlo je jasno da svatko od nas u životu, bilo žensko ili muško, vrlo jasno zna što želi, koga želi i ako nekog želi, točno zna što s njim ili njom želi.
Situacije, kao i ljudi, u životu su vrlo jednostavni, vrlo jasni, često crno-bijeli, osim što mi moramo malo dramiti, cirkusirati da bi bilo napetije, zanimljivije, da imamo o čemu šuškati, tugovati, sažalijevati sami sebe… Ili, moguće samo nam je teško prihvatiti i priznati samom sebi da nas netko ne želi onako kako bi mi voljeli da nas želi.
Samo opcija
Priznati sebi, da smo nekom samo opcija, a dali bi sve na svijetu da budemo prioritet, trudeći se iz petnih žila i nadajući se da će se uloge promijeniti, iako, rijetko kad se promijene.
U odnosima, prioritet si ili odmah ili nikad, nema tu ni treće.
Isto tako, ja njemu nikad nisam bila prioritet već opcija, ali to nisam nikad imala snage priznati sama sebi sve dok se nisam umorila, istrošila i u potpunosti ohladila.
A onda, on se zapalio i postao spreman promijeniti svijet radi mene… Kasno je frende. Žena kad odustane, ona odustane zauvijek…