Nemam vremena, djeca su mala. Pa nemam vremena, puno je obaveza na poslu. I tako prolaze godine. Djeca odrasla, ne možemo se više dogovoriti gdje ćemo zajedno barem ljetovati. Već im i malo smetamo. I kada oni odu na svoju stranu, mi na svoju, opet se ne možemo suprug i ja dogovoriti gdje ćemo na godišnji… Svatko vuče na svoju stranu, pa neka ove godine bude tako, ja sam za Split. A on za visoko gorje. Nekoliko dana. Svakog gosta i tri dana dosta…
Nitko me nije već godinama tako srdačno dočekao. Trebalo bi imati barem jednog pravog prijatelja. S kojim se možeš smijati i plakati. I koji tvoje tajne ne odaje. Teško je ne primijetiti kako je Marjan predivan. Cijeli dan smo provele na njemu. I tko zna gdje sve nismo bile. Na Poljudu, na rivi, Bačvicama… I to sve na noge, kako bi rekli u Splitu. Najbolje je tako upoznati i doživjeti grad. Kao uvijek i oduvijek, najdraži moj Peristil još jednom me oduševio. I vratio u daleku prošlost…
– Kako je ova ženska dobra, boli glava! – neki mladići vele curi u nadi da će ih ona čuti, smijući se glasno.
To su riječi koje me ne ostavljaju ravnodušnom. Nego nameću pitanja, i traže trenutne odgovore. Zašto nekoga boli glava, ako vidi lijepu ženu kako hoda ulicom? Svakim korakom dalje, opet slične riječi.
– Kako mi je danas sretan dan, boli glava!
– Danas smo napravili pravi posao. Sklopili smo višemilijunski ugovor, boli glava!
I tako ljudi moji unedogled. Oni se raduju. Veseli su. A kako je to moguće? Zašto ih onda boli glava? Kod nas na kontinentu, ako boli glava, zna se što je u pitanju. Ništa ti se nije dobro dogodilo. Ništa te nije razveselilo. Progutaš nekoliko tableta, pa se pokriješ dekom preko glave i to je, to!
Sigurno je to neka druga vrsta glavobolje. Ona, kojoj se veseliš i jedva čekaš da ti dođe! Mi na kontinentu to ne razumijemo. Zato svako ljeto jurimo na more, na instrukcije. Pa, tko je naučio dobro je, boli glava…
Povezano: Na atletskoj stazi – disciplina burek na tri tisuće metara