Upravo čitam na portalu kako je danas pogreb djece ubijenih u beogradskoj školi. Čitam samo naslov, dalje ne mogu. Prevelika sam kukavica da bih nastavila čitati dalje, a ne znam ni čemu.
Kao da će se nešto promijeniti tim jadnim ljudima koji su ostali iza njih?
Trenutno mi se oči pune suzama jer promišljam o roditeljima koji su u samo času ostali bez djece u instituciji koja bi trebala biti apsolutno i potpuno sigurna, kao tvrđava. To je bilo samo jedno obično jutro, kao mnoga jutra do sada, svakog od nas, o Bože… Promišljam o roditeljima i onome što tek nastupa za njih i boli me, iako ih ne poznajem, ali iskreno me boli njihova bol.
Duboko me boli…
Pokušavam suosjećati s njima, jer i sama sam majka i ne mogu niti pomisliti da se mom djetetu nešto dogodi, da mu se išta loše dogodi. Doduše, već danima mi se tužna vijest iz Beograda mota po glavi, komentiramo je među sobom, jer ne možeš da te tako nešto ne dodirne, jednostavno ne možeš.
Uvijek nekako završavam tu temu s istim pitanjem u svojoj glavi, a to je gdje smo zakazali prvenstveno kao ljudi, kao živa bića na planeti koji imamo najrazvijeniju svijest ili bi je bar trebali imati. Gdje smo zakazali kao narod, civilizacija?
Nema što, zakazali smo i vrag je došao po svoje.
Zakazali smo na svim poljima, to uopće nije upitno.
Zakazali smo…
Gladni smo uspjeha, slave, novaca, stanova i vila, a pri tom ne kužimo da možemo potrošiti upravo onoliko koliko možemo – ne puno. Ubijamo se radeći kako bi kupili stanove i skupe aute ne razmišljajući da istovremeno možeš biti samo u jednom stanu, voziti jedan auto i gledati jednu televiziju.
I onda se pitam, što će nam tri auta, dva stana, brodovi, vikendice?
Jesmo li sretniji i ispunjeniji jer smo nagomilali sve to bogatstvo koje nam oduzima toliko vremena i često zadaje poprilične brige?!
Istodobno ne vidimo da nam na kraju života bude dva kvadrata sasvim dovoljno, jer otprilike toliko je mrtvački sanduk. Ništa ne nosimo sa sobom, sve tu ostaje… O da.
Usprkos svemu i dalje jurimo k’o sumanuti, a da često vlastito dijete ne pitamo: „Hej, kako si? Kako se osjećaš? Imaš li strahove? Što želiš od života? Koji su ti ciljevi?“ Vlastitu djecu ne poznajemo od silne sebičnosti i žurbe.
Ako se ne sjetimo pitati vlastito dijete kako je, kako onda očekivati da znamo kako nam se zove prvi susjed, treba li mu pomoć ili samo ona neka topla ljudska riječ, stisak ruke i jedno: „Bit će sve u redu… „
Moje dijete svojim vlastitim izborom ide u jednu od najboljih hrvatskih srednjih škola i upravo neki dan sam bila na informacijama kod njegove razrednice. Razrednica je jedna vrlo simpatična i ugodna žena, rekla bih, sjela mi je. Sama započinje priču da su ocjene takve kakve jesu, srednje, uz meni osobno nepotrebno opravdanje da je to ipak teška srednja škola i da je to djeci veliki stres i promjena pogotovo jer znaju da su u odjeljenju gdje su najbolji od najboljih. Na njen monolog nisam mogla ne reći što mislim, tada sam krenula.
e-dnevnik
– Poštovana, meni stvarno nije u kući potreban drugi Nikola Tesla, mislim da je ovom svijetu jedan sasvim dovoljan. Ocjene me ne zanimaju, imam ih sve na e-dnevniku i smatram da su tako osrednje sasvim u redu. Jedino što želim kao majka i kao roditelj je zdravo i sretno dijete, sa zdravim pogledima na svijet, na život, na ljude. Želim stvoriti osobu koja će sama znati odlučiti što je dobro, a što nije. Osobu koja će drugima pomagati i pokušati razumjeti onog pored sebe. Eto – to želim. Stoga vas molim recite kako se uklopio u novu sredinu? Kakav je drug? Je l’ ekstrovertiran? Izgleda li vam sretno? Ima li nešto što ste Vi primijetili u školi, a meni kao roditelju je možda promaklo?
Dotična je malo ostala zbunjena, a i ja sam negdje ostala zbunjena samom sobom jer sam odrasla u sistemu kad su se drug/drugarica poštivali na najjače i to ti valjda ostane istetovirano u mozgu dok si živ.
Imati dijete…
Imati dijete nije samo kupiti mu najnoviji iPHONE, najskuplje top tenisice i super PS5, ili koji je već po redu izašao.
Imati dijete je puno, ali puno više od toga.
Potrebni smo im da ih pitamo kako su, da ih osjećamo, brinemo za njih, da ih saslušamo, razumijemo i budemo im podrška kad im je potrebno. Da ih pitamo jesmo li mi dobri roditelji na kraju krajeva.
Izazovna su vremena, nije lako nama odraslima, a kamoli tim malim bićima koja polako prelaze iz djetinjstva u veliki i ozbiljan život. Postavljamo im visoke ciljeve, očekujemo 5.0 u školi, vrhunske rezultate u sportu, upisujemo na nekoliko stranih jezika, sviraju instrumente, glume i ne znam koja čuda im sve nametnemo i onda s čudimo kad djeca puknu?
Nemamo se što čuditi već je samo dovoljno krenuti od sebe pritom se pitajući kako se osjećamo kad nam šef puše za vratom, stišće nas rokovima, dolazimo kući i svi čekaju već gotov ručak, robe za peglanje na sve strane, pas čeka da ga netko izvede na pišanje.
Kako se sami osjećamo kada nam je tako svaki dan?
Jednostavno, na granici smo pucanja, a nama bi trebalo biti kao lakše jer smo odrasli, jer znamo filtrirati informacije. Stanemo li i zapitamo li se kako je tek onda našoj djeci, ako se mi sami raspadamo pod pritiskom života?
Kako li je tek njima, a oni bi samo trebali biti djeca, zezati se, družiti, biti drugovi…Tema ove kolumne je trebala biti neka druga, ali jednostavno nisam mogla ne referirati se na tužne događaje koji su nam tu, jako, jako, jako blizu. Ne tamo negdje već tu, ispred nosa. Dogodili su se.
Iskreno se nadam da je sve ovo nažalost bila šaka u oko svakom od nas i opomena da stanemo na tren, da razmislimo i iskreno se potrudimo biti bolji ljudi a samim time i bolji roditelji, majke, očevi, susjedi, prijatelji, braća i sestre….
Ne znam, osim da je sve ovo jako, jako tužno…