8. marta/ožujka se obilježava Međunarodni dan žena i tog dana se slave društvena, politička i ekonomska dostignuća žena. Nastao je još prije Prvog svjetskog rata u borbi za jednakost, pravo glasa i emancipaciju žena.
Naravno da smo od 1909. godine, kada se prvi put obilježavao Dan žena, uvelike napredovali, ali koliko? Statistički, žene se i dalje smatraju manje vrijednima na poslu naspram muškaraca. Dobivaju manju plaću čak i ako rade isti posao kao i muškarac. Muškarca se smatra autoritetom čak i ako ima manje obrazovanje od žene na istom radnom mjestu. Podrazumijeva se da muškarac „uzdržava“ obitelj što zapravo znači da dolazi kući s posla, gleda TV, utakmice, pije pivo, a na ženi je da radi, sprema kuću, kuha ručak, obavlja kupovinu, brine se o djeci…
Možda ćete reći da pretjerujem, ali i sama se susrećem s pitanjima: „Kako on može cijeli tjedan kuhati? A što ti radiš?“
Zašto bismo u 2022. godini ikome objašnjavali da naš muškarac kuha, sprema, ide u dućan, čuva djecu? I sve to dok je žena na kavi s prijateljicama (na što imam potpuno pravo!)?
Zašto i dalje vrište naslovi poput: „Žena koja radi muški posao – vozačica tramvaja nam ispričala svoju priču“, „Znate li da postoji vozačica kamiona?“ ili “Vojnikinja“!?
Kada u Google utipkate ‘žene rade muške poslove’, prvi članak je naslova – “Muškarci imate konkurenciju: predstavljamo žene koje rade ‘muške’ poslove’“ ili „One su žene koje rade muške poslove“. Automehaničarka, članica vatrogasnog društva, vajnikinja, obućarka, žena koja radi na brodogradilištu ili je nogometna sutkinja – sve one u medijima prozvane „majke i domaćice – žene koje suvereno vladaju muškim poslovima“.
Kada rezimiram samo ovaj mali dio odnosa žena i muškaraca, pitam se koliko se zaista toga promijenilo u korist žena? Dobile smo pravo glasa, ali opet, u određenim zemljama žene se još uvijek udaju za odabranog muškarca. Štoviše, ne samo žene, već djevojčice koje su tek zašle u pubertet. Srcedrapajuće priče o nesretnim sudbinama žena diljem svijeta bombardiraju nas svaki dan. Žena koje nisu imale pravo glasa, žena koje su vrištale iz petnih žila, ali ih nitno nije želio čuti, žena koje nisu dobivale poštovanje jer su jednostavno – žene.
To se može primijeniti i na silovane Hrvatice koje prate komentari poput: „kada je imala kratku suknju“, „izazivala je“, „previše je otkrivala“, „ona je to htjela“. Zar je zaista žena kriva? Cijeli život je prati stigma “krivca” za traumu od koje se možda neće oporaviti nikada. Dok će taj muškarac, čak kroz nekoliko mjeseci, izaći iz zatvora kao da se ništa nije dogodilo.
Vjerojatno će dati high five frendovima. Znate li da je najveća kazna za silovanje u Republici Hrvatskoj izrečena 2021. godine u trajanju od 10 godina i 5 mjeseci. U tu kaznu je, naravno, uključeno vrijeme optuženika provedeno u istražnom zatvoru. Čovjek je silovao maloljetnicu. Prije toga je osuđivan jer je silovao vlastitu kćer. Da živimo primjerice u Americi, mogao bi dobiti čak doživotnu kaznu.
I sada mi iskreno recite, kako da slavimo Dan žena? Dobit ćemo cvijeće, hvaliti se s njime po društvenim mrežama, otići ćemo u još jednu kupovinu, jer će, gle čuda i divote, asortiman za žene biti na sniženju, dijelit ćemo citate Marilyn Monroe po storyjima.
Zar je to Naš dan, Dan žena?
Ne znam za vas, ali ja ću ga slaviti kada ovi gore reci postanu prošlost.
Članak nastao u suradnji s brendovima AVON, INTIMINA, Ulica snova, jane iredale, Aquae Vivave i Vorto Palabra.