Posao ćeš riješiti, djecu, partnera, kućanske obaveze, a onda ostaneš sama sa sobom, odnosno s tom nekom osobom koju ne podnosiš. Kad sretneš nekoga koga nisi sreo godinama čeka te pitanje: „Kako si, što ima kod tebe?“ Dijete je odraslo, više zapravo i nije dijete, muškarac je. Imam svoju malu firmicu, podstanar sam, razvela sam se, živjela bez alimentacije, sve probleme s djetetom rješavala sam sama. Bez ikakve podrške, pomoći i uputa. I dobiješ kompliment, pa to je super, sve si to uspjela. I onda pomisliš, pa stvarno, vidiš da si ipak nešto postigla. Ali onda nastupa ona neželjena osoba u meni, nova ja, koja sumnja i koja mora reći da nije sve tako bajno. Nastupa depresija. Nastupa unutarnja borba.
Na početku je bilo sve u redu, jer sam vjerovala samoj sebi. Problem je nastao kad sam negdje putem tu vjeru izgubila, kad sam izgubila tu sebe koja me držala živom. Zapravo sam se sramila svoje depresije. Osoba u depresiji ne zna u kojem trenutku dana će potonuti, hoće li drugi moći računati na nju, može li sama na sebe računati. I tu postajem nepouzdana, prvo u svojim očima, a kako bih spriječila da to drugi vide, povlačim se u osamu da me nitko ne vidi, da nitko ne vidi moju sramotu.
Još uvijek se sramim svoje depresije, iz tog ormara je teško izaći. Teško je izaći jer je teško dobiti pravu pomoć. O depresiji se šuti.
Termin koji željno iščekuješ
Ako želite termin kod psihijatra ili psihologa, trebate čekati dva mjeseca. Kad napokon dođe taj dan, taj poseban dan kad ideš kod osobe koja će ti pomoći da nađeš onaj kotačić koji se pokvario i zbog kojeg cijeli sistem više ne funkcionira kako treba, taj dan se urediš, staviš najdraži parfem, oblačiš se s posebnom pažnjom. Ne kako bi ostavila dojam, nego jer te veseli ta prilika koju željno čekaš. Dođeš, obaviš razgovor, pomisliš, napokon ima nade za mene, napokon ću opet biti normalna. Ali, sljedeći termin je za dva tjedna, dva duga tjedna kako bih dobila svojih novih 20-30 minuta prilike. Nakon dva tjedna, ni tvoj terapeut, a ni ti, ne sjećate se gdje ste ono stali i u kojoj ste fazi. Dok se prisjetite, termin prođe.
Negdje sam pročitala da su depresivni i anksiozni ljudi jaki, zapravo jači od onih zdravih jer svaki dan moraju smoći snage da ustanu iz kreveta. Svaka obaveza, svaki izazov, pa čak i dobre stvari, traže više energije jer se svake minute boriš sa sobom i istovremeno s brojnim obavezama. A ti se osjećaš slabo, i jadno, i sramiš se. Jer svi oko tebe su normalni, barem se takvima čine.
Nakon nekog vremena shvatiš da su svi zapravo u problemu… jer kod psihijatra se čeka dva do tri tjedna, pa i mjesec i dva za sljedeći termin. Nacija smo koja troši puno antidepresiva i tableta za smirenje, znači nisam jedina. Jedna sam od mnogih. Ali kad sretneš osobu u depresiji, nećeš reći i ja sam ta, i ja imam depresiju.
(1. DIO) Iz dnevika depresivne žene: Dijagnoza depresija
Želiš da netko razmakne tu tamu kako bi pronašla svjetlo
Sudjelovala sam na eventu na kojem je postavljeno pitanje tko od nas voli sebe. Očekivala sam da će se podići sve ruke, jer su prisutni bili manje-više uspješni ljudi. U zraku je bilo samo nekoliko ruku. Mislila sam ću biti jedina koja ne voli sebe. Kako da volim sebe, kako da volim tu spodobu u koju sam se pretvorila. Kako da se voliš. Voljela sam se prije nego se emocionalni parazit nastanio u mojoj glavi.
Na početku se boriš, želiš biti ono što si bila prije, a onda nakon nekog vremena zaboraviš što si bila i osjećaš se bezvrijedno, bez imalo samopouzdanja. Ne pomažu afirmacije ni lifestyle gurui, samo te bacaju još više u ponor jer kad njih vidiš, vidiš samo ono što ti više nisi. Osjećaš se poraženo.
A godine prolaze, lice više nije zategnuto, malo se objesilo. Pojavile su se bore pa i koji kilogram, više ne prepoznaješ ni tu osobu u ogledalu. Vidim samo namrgođeno lice, osobu koja ne voli samu sebe. Nisu ni čudne misli „zašto bi me itko volio, razumio, prihvatio“.
Kad vidiš druge da im ide, da postižu nešto, vidiš njihov uspjeh, ali i svoj poraz. Što više rastu, imaš osjećaj kako ti više padaš. I ne, nije to zavist, to je osjećaj kao kad draga osoba bez koje ne možeš zamisliti svoj život ode od tebe. Gledaš za njom, i žališ za onim lijepim danima kad si bila svoja, kad si bila ti, jer otišla si, ti si ta osoba koja je otišla i bez koje ne možeš zamisliti svoj život.
Jedina želja ti je da se vratiš sebi. Želiš da te netko razumije. Želiš da ti netko pomogne. Da netko razmakne tu tamu kako bi pronašla svjetlo. Da nađeš barem jednu nit za koju se možeš uhvatiti jer odavno ne držiš konce svoga života u rukama.
Ni terapija puno ne pomaže, moraš čekati da se demon depresije smiri
Dobiješ terapiju koju trebaš uzeti kad je neizdrživo. Uzmeš i nadaš se da nećeš osjećati ništa, barem na par sati. Ponekad poželiš izaći iz svoje kože, skinuti je kao ronilačko odijelo, pustiti je da padne na pod i iskoračiti iz nje, staviti je u prljavi veš da se opere i dezinficira od svih emocionalnih virusa i bakterija. Da izađe iz mašine blistavo bijela, čista i mekana, mirisna.
Uz terapiju barem malo lakše dišeš jer te manje guši, panika se smanji. I onda shvatiš da ni terapija puno ne pomaže, da jednostavno moraš otrpjeti taj dan, ili tjedan, svjesno dopustiti demonu depresije da divlja, čekati da se smiri. Ne znaš kad će se opet pojaviti. A samo se pojavi. Ničim izazvan. I zato je tako teško.
I želiš samo sebe natrag, a pomalo i zaboravljaš kako je to biti ona stara ti.
Ako se želiš vratiti sebi, ponovo zavoljeti sebe… onda ti je ova priča poznata. Slomljena si breza, poderana zastava izblijeđenih boja koju vjetar vijori kako mu je volja. Ali doći će dan kad ćeš se vratiti sebi!
Ako imaš podršku, ako ti netko svaki dan pokazuje koliko si vrijedna, ako te netko i dalje poštuje i voli bez obzira na tvoje demone, pogreške, padove nakon kojih se još nisi uspjela podići. Netko tko će ti pružiti ruku, iskreno i čisto bez loših namjera, samo mu trebaš dopustiti. Bez obzira što te sram, bez obzira što ćeš dopustiti da vidi koliko je duboko dno na kojem se nalaziš.
Dopusti, daj si tu priliku.
I ja pokušavam…
Autorica: anonimna čitateljica
Nastavlja se… i slijede članci:
3. Iz dnevnika depresivne žene: Probudila sam se uobičajeno, ni sretno, ni nesretno, a onda se ušuljao on, demon depresije
4. Iz dnevnika depresivne žene: Sretno lice
5. Iz dnevnika depresivne žene: U bolnici je bilo lijepo, na početku