Zašto pišem: Besmisao, kritika ili možda rast?

Autor

KATEGORIJA

PODIJELI


Obožavam svoje misli i analize stavljati na papir pa ih onda nakon nekog vremena čitati i ponovno analizirati. Kroz tekstove vidim koliko rastem i koliko sazrijevam. Pišem već nekih desetak godina.

Sada, kad čitam tekstove od prije nekoliko godina, čudim se i pitam samu sebe jesam li to stvarno ja napisala. Da sada pišem tekst na neku temu od prije, nikad ga ne bih tako napisala. Tu se vidi taj progres. Vidi se kako te život i situacije mijenjaju i čine od tebe nekog drugačijeg čovjeka.

Ne mene, sve nas. Nema iznimke.

U deset godina izbacivanja raznih tekstova iz mene, bilo je tu svašta. Mnogi su me hvalili, mnogi su me kudili, ponekad su i verbalno pljuckali po mojim tekstovima.

Jedno od mojih pravila u pisanju je taj da ne komentiram komentare. To eventualno može biti jedino zahvala, kako na pohvali tako i na kritici, jer realno i kritika je dobra. Sve je dobro.

Zašto ne komentiram komentare?

Iz jednostavnog razloga. Ne radi svoje bahatosti i arogancije, već zato što svatko tekst čita kroz svoje naočale. Isto kako i gleda život. E sad, neki nose ružičaste naočale i u svemu onom lošem uvijek nađu nešto dobro, uvijek nađu neku pozitivu.

Međutim ima i onih drugih koji imaju jedne sive, tmurne i prljave naočale i jedva čekaju da se zakače za jednu krivo napisanu riječ i onda krene drvlje i kamenje po tekstu, po autoru. To su oni likovi kojima nikad ništa nije dobro i, kad imaju gotovo sve u životu, plaču kao da nemaju ništa. Razmažene, prazne i jadne duše. Kroz komentare vidiš koliko su nekad ljudi puni bijesa, bola, gorčine i onda rokaju po tebi jer si ih nenamjerno ubo upravo tamo gdje su najtanji. Tamo gdje ih najviše boli.

Ali dobro, i oni su ljudi i njih negdje treba razumjeti i razumijem ih, ali ih istodobno i ignoriram jer znam da nije do mene, do njih je. Promijeni naočale, gledaj drugačije život, ljude, tekstove, ne kači se na ono što nije bitno i na ono što ti ne služi.

Svaki lonac nađe svoj poklopac, svaka roba nađe svog kupca pa tako i svaki tekst nađe svog čitatelja, pa kakav god on da bio, treba ga cijeniti i poštivati. Nekako, kad si u miru sam sa sobom, malo što te može izbaciti iz vlastitog životnog kolosijeka, niti gužva u prometu, niti nadrndana prodavačica, u tvojoj glavi sve je ok.

Tako je nekako i meni, sve je ok, svi su ok, i loša kritika je ok jer se netko bar potrudio da te popljucka, dao si je truda…

Moje naočale su vrlo često ružičaste, imam i one prljavo sive – te nekako manje koristim u životu, ali ih koristim.

Lakše je s ovim rozima…

Također, s godinama postaneš svjestan da plitki ljudi uvijek ostanu plitki u svojim glavama, jer nikad neće imati muda otisnuti se u čarobne dubine. O dubinama će znati možda samo iz knjiga i jer su negdje od nekog čuli kako je to tamo. Takvi nisu vrijedni zamaranja, komentiranja, raspravljanja – ne razumijemo se najčešće. Žali bože vremena.

Srećom, u svijetu postoji nešto što se zove balans.

Tako da postoje ljudi, koji su zatvorili oči i krenuli ponirati u vlastite dubine otkrivajući tamo svašta. Upravo takvi ljudi nađu smisao u svemu, bilo kakav, pa čak i u besmislenim tekstovima, našaranim platnima i koje čemu drugom.

Do nas samih je…





Link originalnog teksta

Autor

PODIJELI