Odnos roditelja i djece je nepresušan izvor tema. Majke su involvirane u život svoje djece kao nitko. One mogu prepoznati tugu u glasu čak i kada dijete to skriva. Majke nas znaju u dušu. Ni neki očevi nisu daleko od toga. No roditeljima je uvijek teško kada njihova djeca odrastu. Kao da se preko noći dogodi klik kada dijete više ne zovu roditelje za pomoć već ih odmiče od sebe i želi sam napraviti. To je sve proces odrastanja i roditelji moraju pustiti djecu da koračaju svijetom odraslih.
No, vrlo često u odnosima, kada djeca odrastu, dolazi do problema koji mnogi skrivaju i prikazuju idiličan odnos sa svojom djecom. To je kontrola i svakodnevno uplitanje u život djece, njihovih partnera i njihove djece, odnosno unuka.
Pokroviteljsko roditeljstvo
Našim roditeljima uvijek ćemo ostati djeca, međutim jako često dolazi do problema kada roditelj(i) svoju odraslu djecu, čak i djecu preko 30 godina, i dalje doživljavaju kao da imaju 13. „Razumjeti svijet možemo jedino prema doživljaju koji imamo o njemu – drugim riječima, poimamo ga kroz vlastita iskustva. Primjećujemo ono što je u nama te također u njega prenosimo svoja traumatična iskustva prošlosti, često ne razumijevajući da upravo nama upravljaju ta iskustva. Pokroviteljsko roditeljstvo slika je upravo toga. Ne vjerujući svijetu oko nas, možemo upasti u zamku ‘želim najbolje za svoje dijete’ pa ga time počinjemo štiti od života“, objašnjava nam za početak naša sugovornica Lea Brezar, suosnivačica Epohe, privatne osnovne i srednje škole te studentica psihologije sa savjetovanjem, The Open University, UK.
Sukobi i sukobi
Upravo u takvim odnosima, roditelji ne mogu prihvatiti samostalne odluke svoje odrasle djece, bilo da se radi o putovanju, kućnim ljubimcima, odlukama o vezi itd., te se osjećaju vrlo uvrijeđenima kada ih se isključi iz takvih odluka. To najčešće rezultira sukobom.
Kako Lea kaže, u svim odnosima, pa tako i ovom, komunikacija je presudna. „Važno je prepoznati problem, promisliti o njemu i zauzeti stav spram njegova rješavanja i o tome naravno obavijestiti drugu stranu. Volja da nešto istjeramo do kraja – bit će ovdje presudna. Odnosi su kompleksni pa tu ne treba očekivati vidljivi pomak, ali razgovor je svakako neminovan. Ono što je važno imati na umu je da svatko od nas ima svoje vlastito poimanje svijeta, budućnosti i sebe u njemu. Ako se u tome ne slažemo, dolazi do nerazumijevanja. Kompleksne obiteljske odnose mogu nam pomoći riješiti odgovarajući terapeuti“, objašnjava.
Možemo slobodno reći da još veći problem nastaje kada parovi dobiju djecu gdje ta kontrola i petljanje u život prelazi još jednu granicu. U tom slučaju, strpljenje je ključno. Brezar napominje kako je jaz između boomer i millennial generacije jako veliki i to uvijek treba imati na umu. „Granice utjecanja na odgoj našeg djeteta moraju povući roditelji, no potrebno je dozvoliti da taj odgoj krasi ljubav bake i djedova. Također je važno imati na umu, da se nekad nama stvari mogu činiti katastrofičnima, a djeca ih jednostavno prihvate – da su takve kakve jesu. Također smatram da je važno dozvoliti djetetu da i samo nešto nauči, pa i ono o „napornim“ bakama i djedovima“, ističe.
Granice!? Gdje su?
O razini prelaska granice i kolokvijalno govoreći ‘guranju nosa u tuđe živote’ (pa čak i svoje djece!), možemo puno diskutirati s Leom, ali uvijek se vraćamo na ono ključno – granice. Neminovno je znati što želimo i možemo tolerirati te što nam nikako nije prihvatljivo.
U ovoj temi se nameće i pitanje kako se takvi roditelji ponašaju prema djetetu dok je ono bilo dijete. No, i vi ste mogli primijetiti da se tu ne može generalizirati, baš kako i Lea objašnjava. Ponekad će takav roditelj davati svoju ljubav svaki dan, dok će neki biti rezervirani s izljevima ljubavi.
„Ono što je ovdje možda bolje pitanje jest na koji način će dijete, koje je od roditelja primilo ljubav, dodir, zagrljaj i poljubac – reagirati na potrebe svoga djeteta? Teorija privrženosti pojašnjava upravo tu potrebu za navedenim, stoga je neminovno da ona bude zadovoljena. Ako dijete ne ostvari tu potrebu, prenijet će je u odnos roditelj – dijete kad se taj odnos ostvari“. Ako se odrasla osoba pronađe u drugoj situaciji, važno je da prepozna svoj problem te prekine taj krug negativnog utjecaja. Ako se to ne dogodi, isti odnos će se prenositi dalje na generacije. „No današnje generacije roditelja ipak su osvještenije te vjerujem da će nas zapravo razumijevanje vlastitih trauma i rješenje istih pomaknuti naprijed“, optimistično govori Lea.
Odlike ovog toksičnog odnosa su česte i osjećaj krivnje kod odrasle djece koji je nastao učestalom manipulacijom negativnim ponašanjem roditelja. Prvenstveno ga treba prepoznati, zauzeti stav i odrediti granice, a i prepoznati ga kod sebe kako ne biste istu grešku ponavljali sa svojom djecom.
U postavljanju granica u ovakvom odnosu, sukoba, svađa i nerazumijevanja će sigurno biti. Kako je Lea već istaknula – važno je shvatiti da svi imamo drugačiji pogled na život. Bitno je verbalizirati vaš pogled, mišljenje, stavove i što smatrate granicama, ali i saslušati svog roditelja ili roditelje što imaju za reći. Zajedničkom snagom i komunikacijom, a ponajviše vašom odlučnosti u ‘ispravljanju’ tog odnosa i prekidanju ‘začaranog kruga’.