Moje vrijeme izolacije je završilo manje više uspješno, rekla bih. Preživjela sam biti u kući, jedva nekako, ali jesam.
Bilo je tu ljute borbe same sa sobom i samo analize – kako zdravog čovjeka zadržati kući u 4 zida, ali hajde. Prošlo je i to i ne ponovilo se.
Vrijeme prisilnog boravka u kući posvetila sam, kako kući, tako i sebi. Lagani odmak od ljudi i svijeta dobro dođe za psihu, ako ga znaš kvalitetno iskoristiti baveći se sobom i radeći ono što te čini sretnim.
Dogodilo se tu puno promišljanja o životu, o donošenju izbora, donošenju nekih novih odluka, postavljanje novih ciljeva i planiranje neke nove životne priče, rekla bih, po ne znam koji put okrećem neku novu stranicu života.
Ali, što ti je život?
Okretanje uvijek nekih novih i neispisanih stranica, ispunjavajući ih raznim lijepim i manje lijepim trenucima koje ti život podari dok ne dođeš do kraja, dok ne dođeš do korica. To je za mene život – pisanje osobne životne knjige.
Puno sam se bavila razmišljanjem gdje sam sv,e kroz svoj poprilično osebujan i bogat život, tražila sreću.
Tražila sam sreću u nekim novim cipelama, novom autu, novim prijateljima…
Tražila sam sreću u neprospavanim noćima u nekim zadimljenim prostorima s nekim pomalo obično neobičnim ljudima… Tražila sam sreću često u promašenim partnerskim odnosima uvjeravajući sebe, po ne znam koji put, da je to ovaj puta baš to. Nikad to nije bilo to – i često
nisam bila tamo sretna.
Tražila sam sreću često tamo gdje je nije bilo, tražila sam sreću uglavnom u promašajima…
Kad samo pomislim koliko sam puta kucala na sasvim kriva vrata očekujući opet neko čudo po valjda tisućiti puta i nadala se kako ću upravo sada biti sretna.
Šipak, nikad nisam bila sretna.
Nisam nikad iskreno i onako duboko u sebi bila sretna, jer sam sreću uvijek tražila negdje vani, u nečem izvan mene, u nekom pored sebe…
Danas kad pogledam preko ramena u taj svoj prošli život, iskreno mi bude nekako žao same sebe… Koliko sam vremena i svog dragocjenog, jedinog života potrošila na gluposti, ne traženja sreće, na kucanja na pogrešna vrata, na pogrešne ljude…Stvarno, žali Bože vremena.
Ali onda jednom kao da se probudiš, kao da shvatiš, kao da se kockice u glavi same od sebe, ničim izazvane, konačno pravilno preslože, samo odjednom staneš i shvatiš da sreću jedino trebaš tražiti u sebi i naučiti biti sretan sa sobom.
Odavno sam se probudila iz tog lošeg životnog polusna i shvatila sam da sam ja i moja i glava, te moj način gledanja na život i priče koje mi on svaki dan nosi, ustvari sreća ili nesreća.
Ja sam sama sebi najveća sreća i najveća nesreća.
Naučila sam naći sreću u sebi.
Naučila sam naći sreću sama sa sobom.
Naučila sam naći sreću i u svim onim manje lijepim pričama koje mi život svakodnevno servira.
Naučila sam biti sretna i smatram to jednim od mojih većih uspjeha u životu.
Često nije bilo lako, ali uspjela sam jer sam to željela.
Željela sam bez obzira na svijet oko mene biti sretna, ali ono duboko i iskreno sretna.
Uspjela sam i može se.
Kako?
Ne znam, svatko na svoj način i prema svojim metodama. Neki nekad, neki nikad.
I često ljudima oko sebe sve manje kažem: „Sretan rođendan“ ili „sretna Nova godina“, a sve češće im kažem: „Od srca ti želim da budeš sretan ili sretna…“
Živjeti sretan, ispunjen i zadovoljan život je po meni apsolutni i potpuni životni jack pot jer niti jedne nove cipele, niti jedna nova skupa torba ne mogu nadomjestiti onaj osjećaj poletnosti, sreće i ispunjenosti iznutra.
Onaj osjećaj kad shvatiš da svojom srećom ne nosiš samo sebe već i sve oko sebe. I to je ono nešto za mene zapravo neprocjenjivo.
S ovih svojih 40 i nešto sitno, stvarno, bez obzira na to što me život često onako baš pošteno našamarao, iskreno mogu reći, da, sam duboko u sebi sretna i zadovoljna žena. Ali, baš jesam…
Negdje u sebi znam, šamarat će me život i dalje i često me neće štedjeti, ali kao i uvijek, moja je zadnja. A moja zadnja je da biram biti sretna pa što bude…